Na upravo završenim Danima hrvatskog filma najboljim je proglašena "Niska trava", začudni kratki film mladog osječkog redatelja Davida Gaše, premijerno prikazan 2023. u Oberhausenu. Radi se o filmu koji je ove godine zasluženo poharao festivalske krugove, predstavljajući nam pomaknutu viziju Osijeka kao Danske s komarcima, miljama udaljenu od postratnih tema i socijalnih drama kakve smo navikli vezati za tu gospodarski opustošenu regiju.
U Gašinu filmu, dobrostojeći Slavonci svih generacija dokoličare u savršeno uređenim dvorištima omeđenima živicom, voze fine aute i nemušto se bave egzistencijalnim pitanjima. Rezultat je duhovit, svjež film koji suprotstavlja mirnoću predgrađa i avanturističku zaigranost klinaca koji neopterećeni granicama privatnog vlasništva jurcaju snovitom ravnicom, povezujući naoko nepovezane filmske minijature u smislenu cjelinu.
Osim što se radi o novom autorskom glasu koji nam daje i novu perspektivu odmaknutu od filmskih stereotipa vezanih za Slavoniju, Gašin rad reprezentativan je za širi fenomen hrvatskih kratkih filmova koji su već godinama neusporedivo bolji i zanimljiviji od dugih. Tome je djelomično razlog što je put do dugog filma zahtjevan i često skup, pa se mladi autori koji itekako imaju što za reći (pre)dugo tešu u domeni kratkog metra, često produciranog ili koproduciranog na filmskim školama koje pohađaju. Drugi je što dugim metrom već godinama vlada nekoliko istih imena, koji lakše pronalaze producente i/ili prolaze na HAVC-ovim natječajima, pa čak i ako im filmovi uporno ne ostvaruju komercijalne, pa čak ni festivalske uspjehe.
Nedavni veliki trijumf Nebojše Slijepčevića s kratkim filmom "Čovjek koji nije mogao šutjeti" skrenuo je pažnju na našu kratkometražnu produkciju, o kojoj čujemo tek kada neki od naših brojnih kratkiša osvoje međunarodne nagrade ili se pojave na nekom od važnijih festivala. Slična je priča i s hrvatskim eksperimentalnim i umjetničkim animiranim filmom, dok se u kina i na TV s nešto više uspjeha probijaju samo dugometražni dokumentarci.
Svaki put kad vidim film poput Gašina, a posljednjih sam ga mjeseci vidjela već triput, uhvati me mješavina tuge i ljutnje što su naša javna televizija i kinoprikazivači, pa makar oni nezavisni, uporno gluhi i slijepi na potencijalni uspjeh programa posvećenih kratkom metru. Ako je na festivalima to moguće, pa čak i uvriježeno, zašto se u našim nezavisnim kinima prije dugih ne bi mogli gledati kratki filmovi, ako već nemamo posebne večeri posvećene samo njima? Zašto kao nekoć crtić prije Dnevnika HTV-a ne bismo imali priliku pogledati po jedan hrvatski kratki film?
U nedostatku jasnih odgovora, ostaje nam čekati nadolazeći Zagreb film festival i njihov program Kockice, koji je jedan od najvažnijih rasadnika hrvatskog mladog kratkog filma, te provjeravati što se događa s njihovom platformom croatian.film, na kojoj se brojni hrvatski kratkiši mogu pogledati besplatno, a dugometražni filmovi unajmiti za sitne pare.
Kratkometražnu selekciju ima i većina drugih etabliranih festivala poput dokumentarnog ZagrebDoxa, animiranog Animafesta, pa i mojeg Cinehilla, a zadnjih se godina rađaju i mladi festivali poput Novigrada, posvećeni isključivo toj formi. Prije dvije godine, na Trećem programu HTV-a imali smo i emisiju "Kratko o kratkom" koju je vodio Hrvoje Pukšec, ali u međuvremenu je, nažalost, nestala s malih ekrana. Ima li šanse da uskrsne?
