Ako vijest brzo objavite prije svih, čitat će se, treba biti jasna i razumljiva da je cijene, a ako bude slikovita – pamtit će je, legendarna je izreka Josepha Pulitzera, medijskog vizionara i oca žutog tiska čije je ime sinonim za najprestižniju novinarsku nagradu u svijetu.
Pulitzerova nagrada pandan je Oscarima u filmskom svijetu i Grammyjima u glazbenom, a dodjeljuje se već cijelo stoljeće za istinitost, slobodno mišljenje i održavanje visokih standarda u novinarstvu, kao i za literalna dostignuća i glazbene kompozicije.
Laureati u 21 kategoriji (14 ih je rezervirano za novinarske žanrove uključujući fotografiju, a ostalih sedam pripada umjetničkim formama poput pisanja, drame i glazbe) mogu biti isključivo američki državljani.
U tome grmu leži zec, odnosno blaga ironija: Joseph Pulitzer, rođeni Mađar, do dvadesete godine života i dolaska u Sjedinjene Američke Države jedva da je natucao engleski jezik (tečno je govorio mađarski, njemački i francuski).
No, Ameriku je osjećao kao svoju domovinu: njegova znatiželja i strast za znanjem, želja da reporteri budu štit od laži i korupcije vladajućih i da se visoko obrazuju, ponukali su ga da krajem 19. stoljeća predloži Sveučilištu Columbia osnivanje novinarske škole.
Tek godinu nakon njegove smrti, 1912., utemeljen je fakultet novinarstva kojem je oporučno ostavio dva milijuna dolara. Pulitzeru u čast Columbia je 1917. organizirala prvu dodjelu nagrada, a ovogodišnja, 100. po redu, održala se proteklog četvrtka u centralnoj knjižnici Sveučilišta u New Yorku.
Iako se svečanost dodjele Pulitzera redovito odvija bez velike pompe, zasljepljujućih bliceva fotoaparata i slavnih na red carpetu, umjesto novinarskih bardova ove je godine u centru pažnje ipak bio jedan predstavnik showbiza: 36-godišnji američki glumac, pisac i skladatelj portorikanskih korijena Lin-Manuel Miranda.
Njegova knjiga “Hamilton” osvojila je nagradu u kategoriji drame, a po njoj je Miranda napisao i hit predstavu “Hamilton: An American Musical”, inspiriran Alexanderom Hamiltonom, jednim od osnivača Sjedinjenih Američkih Država.
Mjuzikl, postavljen lani na Broadwayu s Mirandom u glavnoj ulozi, postao je nevjerojatno popularan. Ulaznice su se unaprijed rasprodale (početna cijena bila je oko 200 dolara), od 16 nominacija osvojio je 11 kazališnih nagrada Tony, kao i Grammyja u kategoriji najbolje glazbe iz mjuzikla.
Cijela je ekipa pozvana da nastupi u Bijeloj kući, a tom je prilikom Miranda pred predsjednikom Obamom izveo i freestyle rap. No, repanja na dodjeli Pulitzera nije bilo, ali je zato Miranda oduševio studente pred knjižnicom kada se nakon dodjele sjurio niz stepenice i nekoliko okupljenih pljesnuo o dlan po onoj “give me five”.
– Osjećam se sjajno i vrlo sam počašćen što sam u ovako prestižnom društvu. Pulitzer mi nije samo veliki kompliment nego i motivacija da nastavim dalje pisati i stvarati, a trenutačno sam malo u gužvi jer do studenog moram dovršiti songove za remake Disneyeva filma “Mala sirena” – rekao nam je Lin-Manuel Miranda, koji je na dodjelu stigao u pratnji supruge Vanesse Nadal i roditelja Luisa i Luz Mirande.
Novčanu nagradu od 10.000 dolara, koje je uz plaketu i personalizirani dar od draguljarske tvrtke Tiffany&Co. dobio svaki laureat, Miranda će donirati u humanitarne svrhe.
– Naša je misija pomoći drugima i raditi za opće dobro – smatra Miranda, a s njim su se složili i drugi dobitnici. Pogotovo ekipa iz Associated Pressa, koja je osvojila nagradu i zlatnu medalju u jednoj od najvažnijih kategorija – javne službe. Njihov članak pod nazivom “Robovi su možda ulovili ribu koju kupujete” razotkrio je kriminalnu mrežu iskorištavanja radnika na Tajlandu u industriji morske hrane. Zahvaljujući novinarima, oslobođeno je više od 2000 ugnjetavanih radnika, koji su poput robova radili od jutra do sutra bez prava glasa, a krivci su privedeni pravdi.
Da je pero ponekad ubojitije od mača, dokazala su dva dnevnika koja su se pozabavila temom nasilja i uzburkala duhove javnosti. Tako je The New York Times nagrađen za internacionalno izvješćivanje novinarke Alisse Rubin o nasilju nad ženama u Afganistanu, a ekipa The Washington Posta pozabavila se nacionalnom problematikom i grubošću američke policije. Po osvojenim Pulitzerima na prvom je mjestu The New York Times s ukupno 117 priznanja, a za njim slijede The Wall Street Journal i The Washington Post.
Američke novinske kuće i redakcije vrlo su ponosne i često ističu kada je netko od njihovih kolega vlasnik Pulitzerova priznanja, a samo je jednom zabilježen medijski skandal u kojem je nagrada oduzeta. Janet Cooke, reporterka The Washington Posta, osvojila je 1981. nagradu za kraći članak “Jimmyjev svijet” o osmogodišnjem heroinskom ovisniku.
Priča je u Washingtonu odjeknula kao bomba, svi su tragali za sirotim dječakom želeći ga spasiti iz narkomanskog pakla, a redakcija je zaštitila novinarku pozivajući se na Prvi amandman američkog Ustava (u kojem se garantira sloboda govora i tiska) nakon što su policija i socijalne službe tražile od nje da otkrije Jimmyjev identitet. Na kraju se pokazalo da je lik dječaka izmišljen, što je priznala i sama novinarka, potom je dala ostavku i vratila Pulitzera Odboru.
Upravo Odbor, u kojem sjedi 19 raznih stručnjaka kao što su novinski urednici, kolumnisti, pisci, profesori i predavači, odlučuje o kandidatima za nagradu. Ali, ruku na srce, njihove su odluke kroz povijest mnogima bile nejasne, da ne kažemo kontroverzne. Tako je 1941. odbijena nominacija za Hemingwayev roman “Kome zvono zvoni“, no Pulitzera je ipak dobio 12 godina poslije za “Starac i more”.
Izgleda da Odbor pokušava održati korak s vremenom: od 1943., otkad je uvedena kategorija glazbe, redovito su nagradu dobivali kompozitori klasike, a tek je 1997. nagrađen Wynton Marsalis za album “Blood on the Fields” s jakim jazz elementima. I drama Edwarda Albeeja “Tko se boji Virginije Woolf” odbačena je 1963. zbog ćudoređa, prenaglašene seksualnosti i grubog rječnika, dok je Tony Kushner trijumfirao 1993. s vrlo žestokom dramom (kasnije i TV adaptacijom) “Anđeli u Americi: milenijska dostignuća”, o homoseksualnosti i širenju AIDS-a.
Nagađa se što bi bilo i kakve bi odluke bile donesene da je igrom slučaja Joseph Pulitzer bio živ. Iako krhkog zdravlja i slabovidan, Pulitzer je bio vrlo žestok u obrani svojih stavova, vizionarski je poticao istraživačko novinarstvo i beskrupulozno se zalagao za istinu.
Kruži anegdota da je jednom čak i nastrijelio korumpiranog aktera o kojem je pisao priču kad mu se ovaj pojavio protestirajući u uredu. Nastrijeljeni je preživio, a Pulitzer je zahvaljujući odlučnosti izgradio medijsko carstvo u Americi.
Njegov američki san počeo je kada se boležljivi mladić iz dobrostojeće obitelji (otac mu je bio mađarski Židov vičan trgovini, a majka Njemica i predana katolkinja), rođen u Maku i školovan u Budimpešti, uspio “prošvercati” u vojsku Unije u Američkom građanskom ratu.
Po završetku rata u St. Louisu radi razne poslove – od konobara do nosača prtljage, a engleski uči kroz knjige i kasnije ga, uz pravo, upisuje na fakultetu. U knjižnici nije samo naučio jezik nego dobio i prvu poslovnu priliku: njegovo komentiranje šahovske partije oduševilo je prisutne urednike njemačkog dnevnika “Westliche Post”, koji su mu ponudili prvi posao.
S reputacijom odličnog novinara vječno žednog dobrih priča, Pulitzeru se nakon bankrota prijašnjih vlasnika pružila prilika da s 25 godina postane vlasnikom St. Louis Post-Dispatcha. I tu je počeo njegov streloviti uspon na medijskog sceni: dane i noći provodio je u redakciji, a istraživačkim temama protiv korupcije i kriminala dizao je nakladu.
I na privatnom planu mu je krenulo: oženio se s Kate Davis iz Washingtona u protestantsko-episkopalnoj crkvi, a postao je i američki državljanin, ugledni pripadnik društva i cijenjeni izdavač, s diplomom iz engleskog jezika.
Jedini problemi su mu bili zdravstvene prirode, ali to ga nije spriječilo da investira u “The New York World”. I u tim je novinama napravio revoluciju: okrenuo se senzacionalističkim člancima, uveo kolumne i ilustraciju, a shvatio je i koliko su promocija i oglasi važni za dobru prođu na tržištu.
Stvorio je najprodavanije novine u državi s nakladom od 600.000 primjeraka, a s mjesta glavnog urednika odlazi s 43 godine zbog jako narušenog zdravlja. Idućih desetljeća, poluslijep i osjetljiv na buku, tražeći lijeka za svoje stanje, putuje po svijetu na svojoj jahti Liberty ili se odmara u njujorškom stanu. Ali, ni tada ne prestaje brinuti se za novine, pogotovo kada se 1896. pojavljuje jaka konkurencija: “The New York Journal” Williama Randolpha Hearsta.
Dva medijska diva bore se za čitatelje, a Pulitzer se u svojim novinama sve više okreće demokratima. Najveću pobjedu izvojevao je kada je njegov “The World” otkrio prijevaru od 40 milijuna dolara koje je država dala French Panama Canal Company.
Tada ga je federalna vlada optužila za klevetu prema predsjedniku Rooseveltu i bankaru J.P.Morganu, a Pulitzer se odbio povući i sud je u nedostatku dokaza odbacio optužbe. Na izlasku iz sudnice dočekan je aplauzom za svoju pobjedu nad sistemom i zalaganjem za slobodu novina.
>> Nagrada za novinare AP-a koji su oslobodili dvije tisuće robova
