Splićanka Olja Savičević Ivančević, koja objavljuje još od četrnaeste godine života, objavila je svoj treći roman nazvan "Ljeta s Marijom", fluidnu i pitku prozu danas itekako popularnog autobiografskog karaktera. Roman je objavila Fraktura pod uredničkom paskom Seida Serdarevića. Tako se i Olja Savičević Ivančević, jedna od najnagrađivanijih naših književnica (dobila je nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista za najbolju kratku priču, nagradu tportala, pjesničku nagradu Risto Ratković, Malog Marulića, ali i nagrade u Francuskoj i Velikoj Britaniji...), odlučila baciti u literarno istraživanje obiteljske, u ovom slučaju gotovo isključivo ženske, neispisane i valjda prešućivane povijesti. U svoj je fokus stavila pet žena raznih generacija iz Dalmacije i Bosne (uz nešto malo crnogorskih korijena) koje povezuje obiteljsko stablo, ali i ime Marija te sve moguće izvedenice tog čestog imena, poput Meri, Merica, Maša, Marijola i Mara. Veći dio radnje odvija se u (i oko) kamene kuće negdje oko slikovitog, ali i trajno devastiranog Kaštel Kambelovca, dakle u kaštelanskom zaljevu koji su u prošlom sistemu uspješno uništavali uniformni socijalistički direktori, da bi sada njihovu rabotu nastavili neobrazovani i sirovi kapitalistički tajkuni.
Vremenski se autorica ograničila na stotinu doista burnih godina u rasponu od 1921. do 2021. godine u kojima bake, majke, kćeri, unuke, sestre, tete... Marije dobivaju prvu menstruaciju, školuju se i udaju, rađaju djecu, gube sinove u ratu, sahranjuju roditelje, kuhaju ručkove, grade književnu karijeru, gube iluzije, obilaze grobove, beru masline, bore se protiv lokalnih drogiranih nasilnika, ali i ne odustaju od svog identiteta, kako rodnog, tako i nacionalnog, štoviše ljudskog. A upravo je taj njihov elementarni ljudski identitet stalno na meti silnika svih vrsta i ambicija, opsesivna moneta za potkusurivanje i izazivanje zla i nesreće u sredini u kojoj svi ljudi nikako ne mogu biti pretvoreni u ovce istoga i istomislećega stada. Žene su to iz naših susjedstava koje žive tzv. obične živote s tom napomenom da su ti životi sve samo ne obični. Jer čitavo je 20. stoljeće u ovim burovitim krajevima patilo od viška povijesti i viška povijesnih događanja, što je do krajnjih granica izraubalo ljude, uništavajući ih fizički, a još više i psihički. Nažalost, ni 21. stoljeće nije bitnije drugačije, jer je nakon kratkog i varljivog zatišja opet došlo vrijeme pandemija i ratova, čiji se odjeci itekako osjećaju i u ovom toplom romanu koji odiše nekom starinskom sentimentalnošću, ali bez jeftine lokal-patriotske i šlagerske patetike i kiča. Jedini muški lik koji je barem donekle uspio "razbucati" neupitnu žensku dominaciju u ovom romanu je Mali Vjeko, Mašin suprug, netipičan muškarac, sav nekako ranjiv i sanjiv. Prema njemu autorica očito gaji duboku privrženost pa ga nije mogla tek usputno naznačiti i učiniti epizodistom svoje velike priče u koju je spretno i diskretno uklopila i brojne stvarne povijesne događaje i likove.
No baš je tim Malim Vjekom uspjela najzornije pokazati koliko su žene važne u našim životima, bez obzira na preuveličanu, formalnu patrijarhalnu tradiciju koju je muška komocija i nesposobnost odavno već odbacila na smetlište iluzija i pustih tlapnji. Patrijarhat je u našim obiteljima razoren puno prije feminističkog aktivizma, kao da buntovnički samosvjesno svjedoče junakinje Olje Savičević Ivančević koje su stjecajem tragičnih okolnosti, ali i zaslugom majke prirode s vremenom preuzele sva četiri kantuna u svakoj kući i obitelji, dok su se muškarci neuspješno borili sa svojim i tuđim demonima. "Ljeta s Marijom" ljupki su spomenar autoričinih, ali i naših uspomena, kitica literarnog poljskog cvijeća u koju su ipak smisleno i s predumišljajem ubačene i ruže s trnjem. Trnjem koje bode, ali i opominje. Zbog tog je trnja koje možda i nije vidljivo na prvi pogled najnoviji roman Olje Savičević Ivančević i svojevrsni beskompromisni brevijar naših beščašća i bespuća u kojem će se mnogi prepoznati, a neki možda i posramiti. "Ljeta s Marijom" stoga ne bi trebalo ubrojiti među idiličnu memoarsku literaturu nostalgične atmosfere jer ona imaju i svoju mračnu stranu i drugu stranu medalje. A ona niti je nostalgična niti idilična.
