Nedavno sam na jednom festivalu srela Maju Njirjak, dugogodišnju TV novinarku koja je prošle godine iz Kulture prešla u Informativni program HTV-a. Iako dobrodošlo pojačanje informativi, taj transfer značio je i manje suvremenog plesa u programu nacionalne TV kuće, koji je upravo zalaganjem kolegice Njirjak na Trećem programu HTV-a godinama dobivao značajan prostor.
Pogotovo je to došlo do izražaja tijekom pandemijskih godina, kada se u ciklusu Art à la carte najmanje dvaput mjesečno u tematskim emisijama ozbiljno obrađivao suvremeni ples. Bili su tu polusatni razgovori praćeni integralnim snimkama plesnih djela, a gosti su bili u rasponu od Leona Goličnika koji se bavi inkluzivnim plesom u skupini Ivane Nerine Sibile do legendarne primabalerine Maje Bezjak, čiji je film ''Točka vrenja'' iz 1974. za tu priliku digitalizirala i restaurirala Hrvatska kinoteka.
Plesa je zadnjih godina bilo i u Sunčanoj strani Prisavlja, nažalost napuštenom ljetnom formatu u kojem su koreografi i plesači nastupali u emisijama uživo, a uz podršku urednice Vlatke Kolarević snimljeno je i 17 desetminutnih originalnih koreografija koje su prikazivane u pauzama između razgovornih sadržaja i koncerata. Zgrada HRT-a postala je tako dom za njihove site specific izvedbe – plesalo se u ogoljenim studijima iz kojih se pratilo nogometno prvenstvo, u hodnicima koji spajaju zgrade, na krovu HTV-a, u energani... Posebno je bilo važno što su plesni umjetnici za to bili plaćeni, u trenucima u kojima im je zbog epidemioloških ograničenja bilo gotovo nemoguće nastupati, zaraditi i ostvariti kontakt s publikom.
A onda – rez.
Prije nešto više od godinu dana negdje na vrhu odlučeno je da više nema Sunčane strane Prisavlja, a Art à la carte u svojoj izmijenjenoj verziji više nema emisija posvećenih isključivo plesu. Zbog toga je prošle godine otvorenim pismom reagirala i plesna scena, no cijela priča kao da je prošla bez epiloga.
Susret s Majom potaknuo me da istražim kakav je danas odnos HTV-a prema našoj prečesto zapostavljenoj plesnoj sceni. Pregledom TV programa utvrdila sam da ovih tjedana na HTV-u nije bilo nijedne emisije posvećene plesu, a gledanje omiljenog Trećeg potvrdilo mi je da su se prorijedili i oni sjajni plesni videi koji su presijecali programske cjeline. Međutim, bilo bi nepošteno reći da je ples izbrisan s javne televizije jer neumorna Vesna Mimica u sklopu Informativnog programa i dalje redovito gura plesne teme, ne samo u "Vijesti iz kulture", nego i u mozaične emisije za najširu publiku kao što je "Dobro jutro, Hrvatska".
Programsku rupu koja je prošle godine usisala dio plesnih sadržaja djelomično nadomješta i emisija "Slušanje plesa" koju na Trećem programu Hrvatskog radija uređuje još jedna bivša plesačica, novinarka i urednica Katja Šimunić, a imaju i svoj podcast.
S jedne strane, HRT je još uvijek jedno od rijetkih mjesta čiji novinari razumiju suvremeni ples. S druge, to znači da ima i odgovornost da našu plesnu scenu ne gura preko ruba vidljivosti. Radi se o sceni koja je izrazito živa, aktualna i često beskompromisna iako je godinama potfinancirana i obezvrijeđena. Mnogi je kolege smatraju i medijski neatraktivnom, zbog čega je, nažalost, osuđena na već formiranu publiku i rijetko komunicira sa širom javnosti.
To su stvari koje se možda neće mijenjati skupim PR kampanjama kakve si većina plesača ne može priuštiti, ali ponovnim uvrštavanjem bar jedne specijalizirane emisije u program javne TV kuće mogla bi biti spašena od statusa vječnog neželjenog djeteta. A kada već maštamo, bilo bi zanimljivo tu i tamo vidjeti snimke stranih koreografa, kao što na HTV-u 3 nedjeljom gledamo snimke iz svjetskih opernih kuća.
