Kada je, sada već daleke 1994. godine Matko Raguž režirao legendarnu “Dekadenciju”, postavio je tom predstavom temelje svog Teatra Exit, ali i čvrsto zakucao njegovu umjetničku orijentaciju i autorski kredo. Bio je to jak glumački teatar, onaj koji nastaje na zanimljivom tekstu dok su mu scenografija i kostimi svedeni na naznake (i tada i sada malo je novca u neovisnom kazalištu), a posao režisera je to da od glumaca na sceni izvuče najbolje.
Bomba o djetetu
Takva je bila “Dekadencija”, “Izbacivači”, o “Kaubojima” da i ne govorimo... Takva su i “Pluća”, nastala u koprodukciji s Gradskim kazalištem Sisak, čiju smo zagrebačku premijeru u Exitu vidjeli u subotu, 26. studenoga. “Pluća” su drama za dva lica jednog od najznačajnijih britanskih pisaca današnjice, Duncana Macmillana, komad koji smo 2015. vidjeli i na Festivalu svjetskog kazališta u režiji Katie Mitchell i izvedbi kazališta Schaubühne aus Lehniner Platz. Priča je to o tome kako danas žive mladi ljudi, u Zagrebu ili Londonu, sasvim je svejedno. Oni su obrazovani, štoviše ona je pred obranom doktorata, oni čitaju knjige, gledaju dokumentarne filmove, putuju, brinu se o okolišu... “Bomba” pada u njihov život kada on spomene dijete. U majstorski napisanim dijalozima tada se razotkriva sva histeričnost naše sadašnjosti, otkrivaju problemi koje radimo ni iz čega, iz mirnog života bujaju strahovi. Jesmo li postali toliko sebični da svoj uređeni život ne želimo “unerediti” djetetom?, pitanje je koje nimalo skriveno nameće autor.
Minijatura za pamćenje
“Pluća” je režirala Aida Bukvić, doslovno stavljajući sve na ramena svojih glumaca, uz sjajno rješenje kraja predstave, gdje u svega nekoliko scena (iako bi skica za scenu bilo možda i bolja definicija) u kojima roditelji gledaju svoje dijete pokazuje kako strelovito prolazi ljudski život.
Uloge tumače Jadranka Đokić i Amar Bukvić, glumci koji su odavno dokazali svoju prednost kada treba odgovoriti na najveće teatarske izazove. No, “Dekadencija” nije slučajno spomenuta na početku ovog teksta. Kao što danas, a prošla su desetljeća, oni koji su gledali tu predstavu pamte Natašu Lušetić u sceni dok jede nepostojeću večeru, tako je i Jadranka Đokić u “Plućima” odigrala ne samo odličnu ulogu već i briljantnu glumačku minijaturu spavanja, koja će se također dugo pamtiti.
