Da se ovim tekstom, zbog odlaska iz Večernjeg lista, ne opraštam od kolumne Knjiga na stolu, koju u Obzoru, subotnjem prilogu Večernjeg lista, pišem od svibnja 2014. godine (prvi tekst bio je posvećen knjizi Radenka Vadanjela "Mišomor za rođake"), ove bi se subote na ovom privilegiranom mjestu našao tekst o najnovijem romanu nagrađivanog hrvatskog književnika Slobodana Šnajdera. Nakon velikog uspjeha s autobiografskim romanom "Doba mjedi", koji je Šnajder objavio 2016. godine (a koji sam, među ostalima, predstavljao na promociji na Interliberu), jedan od najvećih dramatičara s ovih prostora napisao je vrlo čitljiv povijesni roman "Anđeo nestajanja", koji se, pojednostavljeno rečeno, bavi Zagrebom u 20. stoljeću.
Među pripovjedačima ovog razvedenog romana tako se našla i jedna ilička dvokatnica (sigurno udaljena od turbulentnog Trga bana Jelačića), koju je isključivo za najam izgradio židovski trgovac Moses Jelenski, a u koju u osvit Drugog svjetskog rata kao sluškinja dolazi mlada i nadasve pravdoljubiva Anđa Berilo, žumberačko siroče. Ilička zgrada nam iskreno i upućeno, uz povremene provale opreznog agramerskog humora, opisuje svoje šarolike stanare i njihove predratne, ratne i postratne sudbine koje nas dovode i do samog predvorja neizvjesnog 21. stoljeća.
Pri tome lucidni Šnajder pomoću jedne metaforične nekretnine sublimirano opisuje recentniju hrvatsku iznimno burnu povijest, ali s određene distance, iz svojevrsne malograđanske udaljenosti, premda i ta neugledna zagrebačka zgrada, barem nakratko, ugošćuje i povijesne vođe ranga Josipa Broza Tita, naravno, iz njegove tajnovite ilegalne faze. Osvjedočeni ljevičar Šnajder (koji se u "Doba mjedi" nije libio pisati i o njemačkim, ali i krutim partizanskim obiteljskim korijenima koji su utjecali i na njegov identitet i formiranje) partizanski pokret u ovom na mahove iznenađujućem romanu naziva Podzemljem, a prilično se dokumentaristički bavi i osobnostima Andrije Hebranga, Koče Popovića, Diane Budisavljević, nadbiskupa Alojzija Stepinca ili danas već prilično zaboravljenog Borisa Kidriča, ali i tragedijama s Golog otoka, brojem žrtava na Križnom putu, jasenovačkim logorima...
U svoj treći roman Šnajder uvodi i lik djeteta Magusa koji može bezbolno prolaziti kroz prostor i vrijeme, ali mu fokus nije na Magusu, nego na likovima iz zagrebačke svakodnevice, među kojima posebno mjesto pripada i dežurnom intelektualcu, profesoru Marku Gavraniću, koji boluje od tuberkuloze i liječi se u Dežmanovom Brestovcu na Sljemenu, stvarnom simbolu propasti urbanog Zagreba, ali i još važnije, urbane, a onda i romantizirane purgerštine koja je odjek srednjoeuropskog mentaliteta hrvatske slučajne prijestolnice.
Hoće li "Anđeo nestajanja", taj roman rijeka čije je ušće prilično široko, i to i za europske uzuse, nastaviti putem kojim je krenulo obilato nagrađivano i prevođeno "Doba mjedi" (do sada prevedeno na trinaest jezika koje u Hrvatskoj ima četiri izdanja plus jedno novosadsko na izvorniku), ovisi i o spremnosti Frakture da taj roman približi ne samo stručnoj nego i široj čitateljskoj javnosti. A prilike za to će biti i na Festivalu svjetske književnosti koji netom počinje gostovanjem sjajnog mađarskog pisca Petera Nadasa, a onda i na vitalnom riječkom Vrisku. Bilo bi senzacionalno da se "Anđeo nestajanja" predstavi i na otoku Drveniku Malom (nedaleko od Trogira), dakle na mjestu gdje je i nastajao i gdje se nalazi Šnajderov literarni laboratorij, tj. utočište eremitskog naboja.
Naravno, ja sam se raspričao o Šnajderu i njegovu romanu (da Hrvatska ima pameti, upravo bi Šnajdera forsirala kao kandidata za Nobelovu nagradu za književnost), a gotovo ništa nisam rekao o svom domalo desetogodišnjem iskustvu pisanja redovitih tekstova o novim knjigama na stranicama dobroćudnog Obzora. A što se tu i ima reći. Pisao sam impresije o više od pet stotina knjiga (uglavnom su tu bili romani, ali i zbirke kratkih priča, publicistika, memoari, eseji, pa i nekoliko zbirki poezije). Naslove sam birao po svom nahođenju, nisam bježao od debelih knjiga (pa sam opjevao i "Umjetne suze" Milka Valenta s 1408 stranica). Pisao sam i o domaćim i stranim piscima neopterećen žanrovima i političkim predznacima. Pisao sam tako i o knjigama Gorana Babića i Hrvoja Hitreca. I da. Uz Knjigu na stolu, za Večernji sam (u kojem pišem od 1989. godine bez prekida) redovno pisao i kolumnu Kultiviranje (ime joj je dao Jure Ilić), koja je također začeta u Obzoru u prosincu 2008., da bi se potom preselila među redovne kolumne. I onda se neki čude da sam se umorio.
Uvijek su bile / jesu dobrodošle i vrijedne -- Derkove obavijesti o novostima.