Zoran Ferić gimnazijski je profesor, poznati pisac i predsjednik Hrvatskog društva pisaca. Prava je osoba za komentar najaktualnijih zbivanja i u društvu i u kulturi i u obrazovanju.
Koliko je situacija oko odgode svih kulturnih događanja koja nisu virtualna ugrozila i egzistenciju hrvatskih pisaca?
Naravno da je ova situacija ugrozila i sve umjetničke struke, od izvedbenih umjetnika, glazbenika i kazalištaraca do likovnjaka i pisaca. U prvom redu onemogućeno je održavanje tribina, gostovanja i promocija. Za sve se te aktivnosti isplaćuje nekakav honorar, ne velik, ali nešto novaca ipak kapne u džepove pisaca. Osim toga, posredno, promocije i najrazličitije promotivne aktivnosti ipak služe i tome da knjiga bude vidljiva u javnosti i da se prodaje. Ukoliko toga nema, nema ni egzistencije pisca, koja je, mora se reći, i prije korone bila vrlo ugrožena. Već desetljećima slušamo u javnosti da se u Hrvatskoj ne može živjeti od pisanja knjiga, dakle, ne može se živjeti kao pisac. Ipak, nekima je to do sada uspijevalo, ali tako da rade sve poslove koji su povezani uz književnost. Recimo pisanje u novinama, na portalima, predavanje, organizacija sajmova, urednički, korektorski ili lektorski poslovi, gostovanje u knjižnicama , međunarodna gostovanja, stipendije, rad za televiziju i kazalište, scenariji i originalne drame, ili dramatizacija romana, žiriranje za različite nagrade, sve su to poslovi od kojih se preživljavalo.
Danas, u situaciji kad se zatvaraju knjižare pa je promet knjiga na nuli, kad nema gostovanja ni stipendija, egzistencija pisca je ozbiljno ugrožena. Ali, u našem poslu postoje nekako dvije faze. Jedna je pisanje, samotnički posao u okviru vlastite sobe, borba s rečenicama ili stihovima, konačno borba sa samima sobom i, s druge strane, javna prezentacija toga rada kad je proces pisanja jednom gotov. To je taj javni dio posla. Često su u ugovore s izdavačkim kućama unijete i te naše javne obveze. A i većina nas osjeća ih kao sastavni dio onog osamljeničkog spisateljskog posla. Vrijeme koje momentalno živimo je očito ono za osamljenički rad. Ali ne možemo stati samo na tome.
Što će Hrvatsko društvo pisaca napraviti kako bi pomoglo svom članstvu u ovoj krizi?
Svjedoci smo da su mnoge kulturne institucije i udruge reagirale na ovu krizu vrlo brzo. Kultura se, kao i školstvo prebacuje na online projekte i to je ono što nam, srećom, omogućuju suvremene tehnologije. Hrvatsko društvo pisaca, točnije grupa mlađih pisaca iz Društva osmislila je projekt pod nazivom Dnevnik iz karantene. Na ideju Katarine Luketić, Ana Brnardić Oproiu, Kruno Lokotar, Marko Pogačar i Ana Kovačević u kratkom su roku osmislili spomenuti projekt kojim bi se, u prvom redu, pomoglo našim članovima koji su samostalni umjetnici, a onda i drugim članovima društva koji su egzistencijalno u problemu zbog ove krize. Radi se o tome da će Katarina Luketić, Ana Brnardić Oproiu, Kruno Lokotar i Marko Pogačar funkcionirati kao urednici, a na stranicu Društva svaki dan će se stavljati po jedan tekst naših članova, pisan specijalno za ovu priliku, koji bi govorio o tome kako se pisci nose s novonastalom situacijom. Predviđeno je da u projektu sudjeluju i naši ugledni članovi i poznati pisci kao što su Ivica Prtenjača, Nora Verde, Monika Herceg, Ivana Bodrožić, Olja Ivančević, Robert Perišić, Renato Baretić… Ne znamo koliko će trajati ova kriza, ali na kraju, imat ćemo dragocjen književni pogled na vrijeme kad je cijeli svijet bio u karanteni. I, naravno, moći ćemo iz dana u dan pratiti kako drugi žive svoju karantenu.
Osim toga sugerirali smo urednicima naših časopisa da u proljetnim i ljetnim brojevima objavljuju tekstove naših članova, samostalnih umjetnika. I treće, organizirali smo se da koliko je moguće pomognemo starijim članovima s nabavom namirnica ili naprosto onime što trebaju.
Ima li Hrvatsko društvo pisaca stav o novom Zakonu o umjetnicima koji priprema Ministarstvo kulture?
HDP itekako ima stav o novom Zakonu o umjetnicima. Štoviše, naša članica, Katarina Luketić od prvoga dana, kad su iznijete neke prve ideje o Zakonu prati što se događa i tako mi koordiniramo svoje primjedbe na Zakon s drugim umjetničkim udrugama. Razumljivo, jer u početku izuzetno velik dio umjetničkih udruga i umjetnika nije bilo zadovoljan činjenicom kako je zamišljen Zakon, i bio je za njegovo odbacivanje u cijelosti. Tokom skoro dvije godine davali smo redovito svoje primjedbe na određene članove zakona i tako smo u stalnom procesu da ga poboljšamo. Pogotovo kad se radilo o minimalnom i maksimalnom cenzusu, tj. koliko samostalni umjetnik mora zaraditi mjesečno od umjetničke djelatnosti da bi mogao biti umjetnik, zatim o tome koliko udruga može predstavljati određeni klaster, rekli bismo ceh, ili struku. Bilo je predviđeno da samo najveće udruge imaju pravo predstavljati struku i izdavati porezne potvrde, od čega se u međuvremenu odustalo, zatim o tome tko će ubuduće donositi odluku tko u Hrvatskoj može biti samostalni umjetnik, Zajednica umjetnika ili Ministarstvo kulture itd. Ima još točaka oko kojih se pregovara i čitav proces je u toku. Prekinula ga je korona, ali nastavit ćemo, vjerujem, čim se pandemija smiri. Štoviše, na posljednjem sastanku na kojemu smo bili s državnim tajnikom Krešimirom Partlom, najavljen je jedan velik zajednički sastanak sa svim predstavnicima umjetničkih udruga, gdje bi se razgovaralo o najnovijim promjenama zakona, ali on nije održan, pretpostavljam zato što se već spremala epidemija i kod nas. Kad je Zakon o umjetnicima u pitanju, rukovodimo se, naravno, interesima pisaca, solidarnošću s drugim umjetničkim udrugama i strukama i željom da Zakon bude što pravedniji i operativniji.
Redovna školska godina je po drugi put prekinuta, što se nije desilo niti u ratu. Živimo li doista u vremenu koje je gore od rata?
Živimo li u vremenu koje je gore od rata ne znam. Na to pitanje je vrlo teško odgovoriti jer odgovora ima valjda koliko i ljudi koje to pitate. Ako pitate mene, ili nekoga iz Zagreba je li ovo gore od rata, moguće je da ćemo odgovoriti i potvrdno. Ali ako pitane nekoga iz Vukovara, Dubrovnika ili Sarajeva, sigurno će reći da se ne može ni usporediti s ratom. U prvom redu imamo što jesti, ima struje, ne padaju bombe i ne tuku snajperi, ima vode i ne moramo piti vodu iz radijatora. Međutim, ne znam što bi vam odgovorio netko iz Bergama. Kad noću pogleda kroz prozor i vidi kolonu vojnih vozila koja iz grada vozi mrtve jer mrtvačnica i groblja nemaju kapaciteta. Osim toga, odgovor ovisi i kad ste postavili pitanje. Danas još ne, ali već sutra ili preksutra, kad ovaj intervju treba biti objavljen, možda će situacija biti sasvim drugačija.
Osim toga, pandemija koronavirusa ima i niz dimenzija koje je čine gorom od rata. To je, da tako kažemo, usporedivo sa svjetskim ratom. Kad je trajao Domovinski rat, ali i ostali balkanski ratovi, neka područja su bila zahvaćena, ali je ostatak Europe živio u miru. Taj je rat bio samo naš. Ovo je uzdrmalo čitav svijet i još ne možemo sagledati sve posljedice, iako se trudimo. Naravno, prva linija fronta je sama borba s virusom. Treba preživjeti. Strašne su to slike kad vojska postavlja šatore pred bolnicom u Dubravi jer pretpostavljamo što nas čeka. Druga linija fronta je dakako ekonomija. Posljedice će biti strašne i možda još gore nego direktne posljedice virusa. Urušit će nam se gospodarstva, a budući da će čitav Svijet biti u krizi, nećemo se moći nadati ozbiljnijoj pomoći. Treba se samo sjetiti u kojoj smo se mjeri oslanjali na europske projekte i fondove. Sada se više na to ne može računati. Treća linija obrane bit će stanje svijesti. I kad sama pandemija prođe, ostat će svijest o tome koliko smo kao civilizacija krhki, kako je lako potresti čitavu planetu i kako postoji nešto neusporedivo jače od nas. A snagu tom nečemu dali smo sami, globalizacijom. Ako propast jedne banke u Americi može potaknuti svjetsku krizu, a pojava jednog virusa u dalekoj Kini može zaraziti čitav svijet, morat će se nužno promijeniti i naši prioriteti, naša ljestvica vrijednosti i, možda, ova manijačka usredotočenost na materijalna dobra i profit. Pojavilo se odjednom nešto puno jače od profita – smrt. Stanje svijesti koje će izazvati korona možda nije jednoznačno loše, kao što smo svjedoci danas organiziranja ljudi, potrebe za solidarnošću, pomaganja i potrebe za disciplinom.
Ono što je u ovoj pandemiji naročito strašno je što toliko podsjeća na katastrofične medicinske trilere. Upravo je tako počelo, pojavio se novi virus, ljudi su se razbolijevali i umirali, neki je doktor otkrio da se radi o opasnom virusu, ali nisu mu vjerovali, avionskim prometom proširio se na čitav svijet, ali gdje god se pojavio, ljudi prvo nisu vjerovali i nisu se bojali, a onda je u rekordnom roku nastupila katastrofa. Slike koje danas gledamo na televiziji, vojna vozila, ljudi u bijelim zaštitnim kombinezonima, su zapravo slike iz jučerašnjih filmova. Zato ovo većini ljudi izgleda kao produžena noćna mora iz koje se ne možemo probuditi.
A što se tiče školske godine, ona se nastavlja na daljinu i nekako funkcionira. U početku se stalno rušio sustav i trebalo je stavljati djeci materijale na loomen kasno popodne ili navečer. Danas sam, recimo, mogao raditi i dopodne kad se većina nastavnika i djece spajaju, pa je funkcioniralo. Polako se navikavamo i na takav način rada, sadržaja za preuzimanje je dosta, samo ih treba pametno izabrati. Ja nekako, preferiram, sam stvarati sadržaj i analize priča, romana ili pjesama.
Hoćemo li skoro čitati novi roman iz vašeg literarnog laboratorija?
Laska mi kad spominjete laboratorij. Asocira me to na nekakav alkemičarski prostor s visokim gotskim prozorima i onoga koji dolazi skok na skok. Antički su se i srednjovjekovni pisci na početku pisanja obraćali bogovima ili Bogu, a suvremeno pisanje, mislim ne može bez onoga drugoga koji se obraća Faustu.Tokom pisanja ovoga romana barem sam sto puta pozvao u pomoć toga gospodina da mi pomogne, a njega ili nema, ili ne želi pomoći, ili mi, što je najgora opcija, duša ne vrijedi pišljiva boba. Nikakvoga cjenkanja. Ukratko, s tim romanom koji dugo nije imao svoj naslov, a sada se konačno zove Putujuće kazalište, imam ozbiljnih problema. Ti problemi proizlaze vjerojatno iz toga što se radi o biografskom i autobiografskom štivu pa sam naprosto ograničen onim što se dogodilo i ljudima s kojima sam živio. Naslov se može čitati doslovno, jer jedna od priča romana govori o kazalištu moga pradjeda Petra Ćirića i zbivanjima od prije prvoga rata, sve do početka devedesetih. Bilo mi je nekako pretjerano da uz dva opisana rata tu stavljam i ovaj naš treći. Osim toga, roman je vremenski omeđen od 1928. kad su se sreli moji baka i djed po mami, i praktički počinje rođenjem moje majke, a završava na samo Novu godinu 1992. kad mi je umro otac. Metaforički, naslov možda može obuhvatiti sva ta zbivanja, povijest kao veliko kazalište koje je i farsa i tragedija u isto vrijeme.
Ako zapadna civilizacija nakon ovog otriježnjenja ne doživi renesansu u kulturi(trenutno prodana za judine škude i sada u funkciji kapitala i globalističkog divljanja) koja se zakonom spojenih posuda preljeva u gospodarstvo, ekonomiju,poljoprivredu itd..u bližoj budućnosti čeka nas vrlo neizvjesna borba za goli opstanak.