Slikar Dimitrije Popović posljednjih je godina jedan od najnagrađivanijih autora na Večernjakovu dugovječnom natječaju za kratku priču. Tako je taj svestrani likovni umjetnik koji se bavi i grafikom i kiparstvom, ali i kazališnim plakatima, te je objavio i niz knjiga, i to u rasponu od zbirki kratkih priča, knjiga likovnih eseja ali i jednog romana, posljednjih godina, već dobio po jednu drugu i treću nagradu. Sada je za iznimno dramatičnu, ali i ljubavnu priču “Omča” ponovno nagrađen drugom nagradom. U čemu je tajna uspjeha njegovih kratkih priča?
– Čini mi veliku čast činjenica da sam dosad tri puta nagrađivan ovom uglednom književnom nagradom. Što se tiče tajne, smatram da je tajna u činjenici da su moje priče dobre. Da imaju dobru recepciju. Prije dvadesetak dana sreo sam gospodina Ivana Bekavca koji mi je rekao da je oduševljen pričom “Orhideja” te da je preporučuje svojim prijateljima i da je čuva u računalu. Za priču je najvažnije da živi u svijesti onih koji je pročitaju. To i jest smisao pisanja. Kratka forma izraza kao što je Večernjakova kratka priča omogućuje autoru da ono što napiše može pročitati velik broj ljudi. S druge strane, ova je kratka forma književnog izraza kreativno izazovna. Na četiri kartice morate komponirati sadržaj priče i odrediti joj unutarnji ritam. “Omča” se mogla razraditi i u novelu. Imao sam je skiciranu u svojim bilježnicama. Oblikovao sam je jednog vikenda kod svojih prijatelja na Cresu. Sada imam priređenu novu priču za Večernji list koja nosi naslov “Noga” – najavljuje Popović svoje novo sudjelovanje u četrdeset i devetom Večernjakovu natječaju za kratku priču koji će nas uvesti u pola stoljeća postojanja najdugovječnijeg neprekinutog hrvatskog literarnog natječaja koji uporno provode jedne dnevne novine.
Kako je tema priče “Omča” život i kraj jednog zlosretnog pokeraša, pitamo njena autora je li ikad imao hazarderskih poriva?
– Ne. Hazarderstvo me ne privlači. Ali u mladosti sam imao prilike više puta promatrati pokeraške partije. Bio sam kibicer. To je nešto što me je posebno privlačilo. Bilo je poput malog teatra sa svojevrsnom dramaturgijom i psihološkim nijansama “protagonista”. Kad bih imao redateljske sklonosti, taj bih mali kartaški teatar rado pretvorio u film. Gledao sam lica koja sam inače znao iz privatnog života kako maestralno blefiraju, zatim ona koja se odaju neznatnom mimikom. Gledao sam i one koji ne mogu podnijeti poraz pa nakon završenog kartanja psuju i nervozno pale cigarete. Rad ruku tih kartaša bio je gotovo jednako zanimljiv koliko i njihova lica. Zadivljavalo me je miješanje karata. Kojom lakoćom i elegancijom prsti kartaša rutinski spajaju odvojene špilove te kakvom brzinom i preciznošću dijele karte po stolu – priča sa strašću Popović.
Poruka “Omče” mogla bi biti i autorova tvrdnja da ljubav pobjeđuje i smrt. No, nije li to utopija, pitamo autora koji se u svom likovnom, ali i književnom opusu doticao i velikih civilizacijskih utopijskih tema?
– U konačnici ljubav ne može pobijediti smrt, ali je može nadići. To ljubav i čini. Paradoksalno kazano, smrt na određen način hrani ljubav, čini je postojanom. Priča “Omča” bazira se dijelom na stvarnom događaju. Mladi nesretni kartaš se vješa jer je u nemogućnosti isplatiti izgubljeni novac u dogovorenom roku. On zna da je partner iz fatalne partije pokera bešćutni tip koji je spreman ubiti ga. Drugi je dio priče izmišljen, ali proizlazi također iz stvarnosti. U oproštajnom pismu svojoj nesuđenoj ženi nesretni kartaš piše neka čuva komad konopa kojim se objesio jer će u tom predmetu moći osjetiti dio njega. Na dan vjenčanja s drugim čovjekom ona, mladenka, veže oko golog struka taj komad konopa i potom oblači vjenčanu haljinu. Djeluje morbidno, ali je moguće i stvarno. Postoje ljudi koji kao intimne relikvije nose uza se kakav predmet, dio odjeće ili slično što ih veže upravo snagom stvarnosti predmeta za voljenu osobu. Ako ljubav prema voljenoj osobi živi i posredstvom fotografije neke osobe koja uokvirena stoji na komodi, zašto ne može živjeti kao u ovom slučaju u komadu konopa. Smrt daje suptilnost ljubavi – poetičan je u odgovoru Popović. A koje nove knjige najavljuje taj iznimno zaposleni likovni umjetnik koji je nedavno u Cetinju postavio svoj spomenik Petru II. Petroviću Njegošu, a imao je i uspješnu izložbu posvećenu Kafki u Ljubljani?
– Trenutačno radim na rukopisu kratkog romana “Ljubičasto ogledalo” koji se bavi temom transplantacije, odnosno doniranja ljudskih organa. U izdanju VBZ-a knjiga bi trebala biti objavljena pred ovogodišnji Interliber. Što se tiče pripovijetke inspirirane Kafkinim “Preobražajem”, koja je naslovljena “Proces Kafkinog Preobražaja”, ona se u izdanju Antibarbarusa upravo priređuje za tisak. Tu sam pripovijetku koncipirao u vrijeme rada na ciklusu slika “Kafka” 2009. i 2010. godine. Budući da nas Kafka uvodi u svoju priču “Preobražaj” činjeničnim stanjem, to jest da se Gregor Samsa probudio pretvoren u insekta, a da nam pritom ništa ne kaže o načinu kako se preobrazba trgovačkog putnika u kukca dogodila, mene je posebno zanimao proces te preobrazbe. Na tome se zasniva siže pripovijetke – otkriva svoje književne tajne Popović. A priprema li što povodom 120. obljetnice rođenja Miroslava Krleže koju obilježavamo cijele godine?
– Na naslovnici časopisa Kronika koji je nedavno objavljen u povodu trideset godina od Krležine smrti, a uredio ga je Tomislav Sabljak, nalazi se Krležin portret koji sam napravio povodom spomenute obljetnice. Za razliku od ciklusa posvećenih Danteovu paklu i Njegoševoj “Luči mikrokozma”, ciklus posvećen Krleži radio bih slično onom ciklusu posvećenom Kafki. Dakle, kroz piščeve portrete pokušao bih izraziti karakter njegova djela. Krležino je djelo kompleksno i u njemu se, bez obzira na motive, nužno projicira nešto od piščeve osobnosti. Krležu vidim kao pisca kojemu je svojstveno “tragično osjećanje života”.
Budući da Večernjakova nagrada nosi ime uglednog hrvatskog pisca Ranka Marinkovića, koji je godinama predsjedavao Večernjakovim žirijem i bio majstor stila, ali i proze, a ove se godine obilježava i stogodišnjica njegova rođenja, Popovića pitamo je li surađivao sa šjor Rankom?
– Posebna mi je čast i zadovoljstvo što nagradu Ranko Marinković primam u godini u kojoj slavimo stotu obljetnicu piščeva rođenja. S Marinkovićem sam surađivao davnih 80-ih godina prošlog stoljeća na poetsko-grafičkoj mapi “Traktat o ruci”. Mapa je izdana u ediciji Mala ondašnje zagrebačke Mladosti s predgovorom Tonka Maroevića u uredništvu Maje Šovagović. Nije isključeno da se ponovno vratim motivu ruku – obećava Popović. A on svoja obećanja i ispunjava.
