Koja je razlika između bas gitarista i velike pizze? Za razliku od basista, velika pizza može nahraniti obitelj.Šala možda i nije osobito duhovita, ali je tipično okrutna. Navodno nemaštoviti, s manjkom sluha i općenito beskorisni, basisti su (dakako, nepravedno, i uglavnom u vicevima) otpisivani kao pomoćno osoblje u bendu. No Krist Novoselic nije bio tipičan basist, možda i zato što je pokrivao leđa Kurtu Cobainu u jednom od posljednjih velikih rock sastava dvadesetog stoljeća. Doista, ako je nekome pošlo za rukom uhvatiti duh vremena i generacijske glasove ujediniti u jedan zajednički, onda je to bila Nirvana. U siječnju 1992., četiri mjeseca nakon što je objavljen, njihovo čudovište, Nevermind, izbacit će s vrhova top ljestvica bestseler Dangerous Michaela Jacksona, a taj podatak krije mnogo simbolike novoga doba. Artificijelni Kralj popa i multimilijarder nepovratno otuđen od vlastite publike, s vrha je pometen u navali uličnog rock and roll zajedništva u kojemu su Cobain i ekipa bili samo prvi među jednakima, nikako izvan ili iznad mase svojih fanova. A kada su utišali zadnji zvuci revolucije, priča je postala manje zabavna: Cobain se preselio na mirnije mjesto, Grohl se s Foo Fightersima pretvorio u prihvatljivo lice alternativnog rocka, a naš Krste je potonuo u anonimnost gdje se, međutim, aktivno uključio u svakodnevni politički život – dolje na terenu. A o svemu tome, o svojem životu u Nirvani i izvan nje (čak i o boravku u Zadru gdje je završio gimnaziju), o politici i demokraciji te o njihovim poveznicama napisao je i knjigu koja se ovih dana pojavila i u hrvatskom prijevodu.
Grunge i građani kombinacija je memoarskog štiva i Novoselicevih političkih razmišljanja o suvremenoj američkoj demokraciji, o mogućnostima njezina poboljšanog funkcioniranja u svakodnevnom životu te poveznicama između politike i underground-rocka. Na prvi pogled zvuči malo zbunjujuće, ali njegov jednostavan stil i logična promišljanja priči i te kako daju notu uvjerljivosti.
Stoga je knjiga svojevrsni “poziv na oružje”, kao što su na oružje metaforički pozivali MC5 na albumu Kick Out The Jams, Patti Smith na Horses i The Clash na istoimenom prvijencu. Jer, kako smatra Novoselic, ljudi jednako tragaju za smislom u popularnoj glazbi kao i u politici, a jedno i drugo, glazba i politika, razvijaju se ciklički. Kad glazba zapadne u evolucijski glib i postane dosadna, njeni uživatelji postanu cinični i prestaju je konzumirati. No tu se otvaraju ključna vrata novim velikim promjenama, prostor kroz koji nadire novi val bendova. Njihova je uloga glazbu ponovno učiniti vitalnom. S demokracijom se događa slična stvar: onda kad postane predvidiva, glasači počinju apstinirati, postaju suzdržani. Ali kao u glazbi, to ujedno otvara prostor za novu građansku svijest koja pokreće ustajalo društvo: počinje novi evolucijski ciklus. Novoselic prezire cinizam jer on koči napredak, guši optimizam i onemogućuje promjene – najprije one najvažnije, na lokalnoj razini, a potom u globalnom smislu. Iako piše iz svojeg lokalnog američkog iskustva, njegova razmišljanja šalju univerzalnu poruku – važno je ne zaspati, ostati aktivan i kreativan. Ako je nešto zajedničko rocku i staroj i podmukloj beštiji zvanoj politika, onda je to nužnost za pridržavanjem tih jednostavnih uputa.
lol, i što je uvodna teza ovog članka, da su basisti nikom potrebni bedaci? novoselic je kreirao zvuk nirvane koliko i cobain, i ako autoru to nije jasno, bolje mu je da se bavi nečim drugim.