U prostoru Galerije P21 i budućeg kulturnog centra u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici niknuo je neobičan privremeni studio. U njemu su okupljeni umjetnici i stručnjaci angažirani na projektu "Tišina koja je srušila spomenik" inicijatora Milorada Pupovca, kojem je cilj barem simbolički revitalizirati Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije, jedan od najpoznatijih danas uništenih spomenika NOB-u s područja Hrvatske.
Radilo se o monumentalnom, avangardnom zdanju od nehrđajućeg čelika koji je u doba gradnje bio najveća postmodernistička skulptura u svijetu. Taj tridesetmetarski gigant koji je krasio brdo Blažuj iznad Kamenske nastajao je od 1957. do 1968. godine, kada ga je svečano otvorio maršal Tito. Projektirao ga je hrvatski majstor skulpture srpskog podrijetla Vojin Bakić na temelju javnog natječaja na kojem su se okušali i likovni velikani Dušan Džamonja i Stevan Luketić, a u žiriju je sjedio i naš veliki slikar Josip Vaništa.
Bakićev pobjednički koncept u procesu izrade prošao je rigorozno testiranje otpornosti materijala pod nadzorom balističkih stručnjaka iz valjevske tvornice streljiva Krušik, otpornost konstrukcije na udare najjačeg vjetra ispitivala se u zračnim tunelima Vazduhoplovno-tehničkog instituta Žarkovo iz Beograda, a na temelju tih mjerenja Brodarski institut u Zagrebu izradio je projekte konstrukcije za gradnju spomenika.
Svi ti faktori pokazat će se itekako bitnima u procesu rušenja Bakićeva remek-djela, koje je prema podacima Pupovčeva tima uključivalo pet dana miniranja i čak devet pokušaja obaranja. To najbolje svjedoči o sustavnom, upornom procesu kulturocida koji je u veljači 1992. nažalost počinila 123. brigada Hrvatske vojske, iako je u lokalnim medijima kasnije pisalo da je spomenik pao zbog – vjetra.
Ta bizarna crtica bila je jedna od prvih točaka istraživanja tima koji sada umjetnički vode Sandro Đukić, Davorka Perić i Lana Lovrenčić, a koji su od Državnog hidrometeorološkog zavoda crno na bijelo dobili arhivsku potvrdu da je u vrijeme rušenja spomenika snaga vjetra bila takva da se prema nomenklaturi Beaufortove ljestvice naziva – tišina. Ime njihova projekta u tom se trenutku nametnulo samo.
"Tišina koja je srušila spomenik" jedinstven je umjetnički, povjesničarski, ali i politički i aktivistički projekt koji se bavi nasljeđem Bakićeva srušenog diva, a među ostalim uključuje precizno 3D mapiranje nekadašnjeg spomenika koji će tehnologijom proširene stvarnosti barem kao digitalna iluzija ponovno krasiti vrh Blažuja. U sklopu projekta raskrčena je šikara koja je progutala postolje nekadašnjeg spomenika, a idućeg vikenda autori će organizirati i stručno vodstvo lokacijom koja je uključivala i također devastiran mozaik "Šušnjarska bitka" Ede Murtića, kao i niz drugih izbrisanih umjetničkih intervencija.
Blažuj, nažalost, nije jedino mjesto sustavnog brisanja naše antifašističke, ali i kulturne povijesti. Tijekom i nakon Domovinskog rata nestalo je oko tri tisuće spomenika i drugih obilježja NOB-a, a među posebnim sramotama hrvatskog društva ističe se nebriga o veličanstvenom Spomeniku ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori, također djelu Vojina Bakića, koje danas služi tek kao kulisa za snimanje postapokaliptičnih filmova i serija.
Pa iako je pohvalno što Srpsko narodno vijeće sada radi na revitalizaciji dijela te jedinstvene i u cijelom svijetu prepoznate baštine, pravo je pitanje zašto to već odavno nije učinila hrvatska država, koja bi time mogla i trebala zauzeti jasan stav prema povijesnim vrijednostima o kojima se, čini se, trenutačno brinu samo manjine.
Bilo je bilo komentara, samo su nestali. Baš zanimljivo.