Tko voli Marqueza, voljet će i Kurniawana! Naoko je stvar jednostavna i utemeljena u magičnom realizmu, ali to ni na koji način ne umanjuje literarnu vrijednost romana “Ljepota je njezina rana” suvremenog indonezijskog pisca Eke Kurniawana (Znanje, urednica Bojana Franić, prijevod Karmela Cindrić, 139 kuna).
Roman je to u kojem čitatelj, dok okreće stranice, očekuje da u njemu izroni neko iz Marquezova Maconda, onaj kroz koji liju tropske kiše, a događaji su toliko nestvarni da su upravo zbog toga i mogući. Priča počinje japanskom okupacijom Indonezije, kojom u tom trenutku vladaju Nizozemci. U središtu je priče prelijepa djevojka indonezijsko-nizozemskog porijekla, koja u zarobljeništvu postaje prostitutka. Taj će posao nastaviti raditi i nakon rata i rodit će tri prelijepe kćeri. Kroz njihove živote teče povijest, redaju se mitovi, rađaju se i umiru revolucije... No tu je i četvrta kći, ona koju majka nikada nije vidjela, za koju ne vjeruje da je jedina (groteskno) ružna i kojoj je nadjenula ime Ljepotica.
Ovo neobičnu sagu Eka Kurniawan piše s jedne strane kao moćan povijesni roman, onaj u kojem se ratuje, razaraju gradovi i sela, strijeljaju komunisti... S druge pak strane to je prava ženska priča o fatalnim ljubavima i slomljenim srcima, ljubavima koje se nisu smjele dogoditi i onima koje se nisu smjele propustiti.
Velik dio šarma romana je i način na koji autor barata humorom. Njegove su žaoke ponekad na rubu groteske, ponekad duboko zadiru u političku nekorektnost (primjerice, epizoda o braku mjesnog zgubidana i maloljetne djevojčice koju njen suprug svako jutro ispraća u školu), ali uvijek na tragu onog najljudskijeg u nama. Zbog toga je lako razumjeti kako je ovaj roman poharao svijet, našao se u finalu nagrade Man Booker 2015. godine te kakvu zarazu čitanja stvori kod svakog tko ga uzme u ruke.
