Prošloga vikenda napokon sam posjetila hit-izložbu "Ježeva kućica – izmišljanje boljeg svijeta" koja već mjesecima privlači posjetitelje iz čitave regije u beogradski Muzej istorije Jugoslavije. U obnovljeno muzejsko krilo koje je otvoreno upravo ovom izložbom ušla sam razdragano i pomalo naivno, u potrazi za djelićem izgubljenog djetinjstva. Dva sata kasnije, izašla sam osjećajući se tupo i poraženo.
Ne pišem to kao prijekor, baš naprotiv – izložba autorica Sare Sopić i Mirjane Slavković na mene je ostavila mnogo dublji dojam nego što sam očekivala, jer kustosice se jasno odmiču od jeftinog podilaženja nostalgiji generacija odraslih uz kultno djelo Branka Ćopića, pružajući nam sveobuhvatan i na trenutke potresan pogled u povijest jednog života i njegove kreacije, koja je u stopu pratila turbulentnu povijest naših prostora.
Kao inspiracija za naslov i osnovnu strukturu izložbe poslužio im je citat iz Ćopićeva intervjua u kojem je rekao: "Nekad mi se čini da je dječja literatura samo jedan vid bježanja od stvarnosti, od sukoba s njom. Od neljudskog svijeta čovjek se spašava vraćanjem u djetinjstvo, izmišljajući novi svijet koji je bolji i ljudskiji od onoga koji ga okružuje."
Slijedeći taj dualizam surove stvarnosti i ljepote mašte, izložba u Muzeju istorije Jugoslavije podijeljena je u dva dijela. Prva prostorija nalik je dječjoj igraonici, što ne čudi jer su u njezinu osmišljavanju sudjelovali mališani iz Zagreba, Beograda i Sarajeva, pružajući svoju interpretaciju poznatih Ćopićevih motiva. Govoreći o simbolici i nužnosti doma, djeca su tako odlučila da ne mogu samo Lija i Ježurka Ježić imati dom, pa su ga dodijelili i ostalim protagonistima basne.
Simbolizirajući nestalnost života na našim prostorima, muzejska ježeva kućica smjestila se u kamp-kućicu ispunjenu artefaktima minulih vremena, a jedna od nastambi koja se našla na vrhu liste dječjih želja bila je i šator, mjesto koje simbolizira igru, ali i sklonište u kakvom privremene domove danas pronalaze žrtve potresa i migracija. Njima su posvećene moderne interpretacije "Ježeve kućice" hrvatskih autorica Silvije Šesto, Irene Jukić-Pranjić te grupe umjetnika i aktivista okupljene oko Centra za mirovne studije, čiji su stripovi također izloženi u Beogradu.
Prelazeći iz tog razigranog, iako politički itekako nabijenog prvog dijela izložbe u drugi, poniremo dublje u povijest Ćopićeva života i rada, a paralelno i u povijest naših prostora, od Kraljevine Jugoslavije u kojoj su mladog autora zbog političkih uvjerenja izbacivali iz nekoliko škola, preko Drugog svjetskog rata koji ga je zauvijek obilježio obiteljskim tragedijama, do prošloga sistema u kojem je Ćopić, nekoć istaknuti pripadnik narodnooslobodilačke borbe, završio iznova zabranjivan i proganjan.
U tom kontekstu, uz originalni rukopis "Ježeve kućice" na izložbi je podjednako važno rukom pisano pismo Aleksandru Rankoviću u kojem Ćopić umjesto političkog limba u kojem se nalazio traži svoju trajnu društvenu eliminaciju ili rehabilitaciju, kao i potresno oproštajno pismo napisano prije nego što se u ožujku 1984. godine bacio u smrt s Brankova mosta. Raspad Jugoslavije nije doživio, ali možda je naslutio da će u turbulencijama devedesetih iznova biti zanijekan, ponegdje čak i zabranjen, iako je njegovo nasljeđe do danas nemoguće izbrisati.
Pomalo poput Nikole Tesle, i Ćopić se u jednom od svojih intervjua požalio kako su ga svojatali Hrvati, Srbi i Bosanci, a on se ponosio samo sveukupnošću naših identiteta i naroda. U Srbiji trenutačno traje važna izložba njemu u čast. Bilo bi šteta da je ne vidimo i Hrvatskoj.
Kavih "naših prostora"? Čijih to?