Povijest je dalekozor prislonjen na povezano oko, kaže u svojoj bolnoj ispovijedi glavni lik romana Claudija Magrisa “Naslijepo” (izdavač Durieux, urednik Nenad Popović, prevela Ljiljana Avirović).
Metaforičan naslov, potekao iz stvarne ratne epizode (admiral Nelson, s dalekozorom na oku s povezom, nastavlja naslijepo napadati grad koji ističe bijelu zastavu predaje), odlično zrcali ideju vodilju te velike romaneskne parabole o povijesti svijeta kao povijesti neslobode koja se jedino može rekonstruirati pogledom kroz ključaonice kaznionica, “svih logora kugle zemaljske”, otvaranih posvuda i oduvijek, otkako je čovjeka na globusu.
Jedno od najjačih autorskih imena talijanske i europske književne i intelektualne scene, Magris je gotovo i naš, domaći pisac (ne samo po biografskim zadanostima).
Sva su njegova djela (“Dunav”, “Mikrokozmi”, “Trst granični grad”, romani, drame) prevedena na hrvatski, a dobar dio dijelom se dotiče hrvatskih ljudi i krajeva.
U novom kompleksnom romanu široka vremenskog i prostornog obuhvata (od antike do modernih vremena logora i gulaga, od Islanda i Australije do Hrvatske i Italije), jedno od ključnih mjesta Goli je otok, u turističkim prospektima “otok apsolutne slobode uronjen u potpunu tišinu”, a otok “velike tišine svijeta o bolima i sramoti” u sjećanjima Magrisova junaka Salvatorea Cippica, bivšega kažnjenika i Dachaua i Gologa otoka, još jedne moćne književne metafore čovjeka koji se, sa svim svojim idealima i iluzijama, našao u žrvnju bezdušne povijesti.
Simboliku pojačava specifična zamršena naracija u kojoj se taj lik (kao i glavni ženski lik) umnožava, poprima obličja niza sličnih sudbina u tragičnoj kronologiji civilizacije. U gustom, asocijativnom pismu prepunom filozofskih, književnih i kulturoloških referencija, Magris podiže monumentalnu proznu opomenu protiv zla, odajući istodobno počast patnji i otvarajući prostor nadi.
