Iako je "Povratak" Damira Lukačevića nominalno njemački film jer više je od 95 posto novca došlo od njemačkih producenata, po mnogočemu je riječ o hrvatskome djelu. No, jesmo li zbog toga sretni?
Priča o našim iseljenicima, koji se nakon dugogodišnjeg teškog rada u Njemačkoj spremaju na povratak u Hrvatsku, a sa sobom žele povesti već odraslu djecu, koja više pripadaju Njemačkoj nego Hrvatskoj, nije loše obrađena, ali svakako nije ni nešto što može gledatelja bezuvjetno oboriti s nogu. Staromodna i nedovoljno artikulirana režija debitanta Lukačevića pomaže pri takvu dojmu, pogotovo u trenucima kada film dolazi na rub patetike.
Međutim, ako nema dovoljno zanatske vještine, Lukačević ima pregršt poštovanja i ljubavi prema svojim likovima i, što je najvažnije, to zna prenijeti. A strastvena nesavršenost uvijek je hvalevrjednija od isprazne savršenosti.
Zato je lagano oprostiti, ne i zaboraviti, nepotrebne patetične glazbene umetke, često gubljenje pripovjedačke niti i vrlo neujednačen ritam filma, kada se iza svega kriju čiste emocije. Uz kvalitetnu potporu glumačke ekipe i solidan, ali nažalost nedovoljno razrađen scenarij Lukačević je dostavio film kojemu je lagano pronaći tisuću mana, ali mu nitko ne može zanijekati jednu, ali izuzetno vrijednu kvalitetu - iskrenost. (J. J.)
