Čehovljeva poznata drama “Tri sestre” iz koje nije izbačena ni riječ, a opet smo u predstavi koja je trajala dulje od četiri sata čuli tek desetak rečenica jer govori tek jedan od sporednih likova. To su “Tri sestre” Državnog akademskog kazališta Crvena baklja iz Novosibirska u režiji Timofeja Kuljabina, koju smo vidjeli u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Tako je tri večeri zaredom na sceni HNK Zagreb i hrvatska kazališna publika mogla vidjeti kako izgleda to slavno djelo ‘prevedeno’ na znakovni jezik.
Isprva je krajnje neobična ta tišina u kazalištu, čini se kao da je redatelj osakatio umjetnost kojom se bavi. On sam kaže kako se u odluci da se predstava igra uz znakovni jezik (naravno, uz titlove) nije toliko rukovodio činjenicom da je Čehov pisao o ljudima koji jedne druge ne čuju, već mu je bilo važnije publici, na temelju svima dobro znanog klasika, pokazati kako se osobe oštećenog sluha osjećaju u svijetu koji se prostire van njihova kućnog praga, u svijetu koji oni doživljavaju i strano i prijeteće.
U konačnici i dosljednoj provedbi svoje ideje, stvorio je nadasve klasično čitanje Čehova, dramsko kazalište iz kojeg je, naoko apsurdno, izbacio glavno oružje drame – riječi.
No, tako odigrane “Tri sestre” postaju jače nego li ikada potvrđujući ono staro kazališno pravilo da će najbolje drame ruskih autora napraviti – Rusi. Ovdje je to predstava koja gledatelja doslovno uvlači u taj svijet kojim “odjekuju” povici: “U Moskvu! U Moskvu!”, dok junaci sve dublje tonu u život provincije i duh provincijalizma, u kojem znanje stranih jezika i sviranja instrumenata ne znači baš ništa.
Posebno je straktivan treći čin, čin velikog požara. Scena je gotovo u potpunom mraku, a jedini su izvor svjetlosti mobiteli u rukama junaka. Naravno, to što Čehovljevi junaci – odjeveni u kostime koji su dijelom iz Čehovljeva – a dijelom iz našeg vremena, imaju mobitele naglašava bezvremenost ove priče, baš kao što mobitel s upaljenim svjetlom odložen u čaši postaje reflektor koji u mraku pokrete tuđih ruku prebacuje ravno u um gledatelja. Emocije tih ljudi, baš zato što nisu izrečene naglas, postaju dijelom i naše dokazujući da je Kuljabin i te kako dobro znao što želi postići ovom predstavom.
Za intiman dojam na sceni HNK Zagreb zaslužan je i organizacijski potez da publika sjedi u dubini same pozornice, dok su scenografija i izvođači na njenu rubu. I taj ‘izokrenuti’ dojam pojačao je naše emocije direktne ‘ukopčanosti’ u svijet koji nam ne pripada.•
