U produkciji Kazališta PlayDrama u amfiteatru Doma mladih u Splitu u srijedu će premijerno biti izveden autorski projekt redateljice Kristine Grubiše i dramaturginje Karle Leko "Sunčani je kraj". Radnju su smjestile u "najlipši grad na svitu", godina je 2033., svijetu prijeti apokalipsa. Simboli Splita, Dioklecijanova palača iz koje je protjerano lokalno stanovništvo pretvorena u je luxury resort, a kako se na Poljudu više ne igraju utakmice, Torcida mora "pronaći novu društvenu ulogu".
Troje mladih protagonista spletom (ne)sretnih okolnosti susreću se u amfiteatru Doma mladih koji je trebao biti u funkciji davno, davno, još za vrijeme Mediteranskih igara koje su bile 1979.
Uoči premijere upitali smo dramaturginju Karlu Leko i redateljicu Kristinu Grubišu zašto smak svijeta predviđaju za deset godina i zašto su izabrale Split?
KARLA: Činilo nam se optimalno da će za deset godina nastupit apokalipsa s obzirom na stvari koje danas "kuhaju" i situacije koje su već zakuhane. No, nije u predstavi sve crno i pesimistično, imamo sunčanih momenata. Razloga za optimizam uvijek postoji.
KRISTINA: Karla je iz Splita, ja iz Drvenika kraj Makarske pa nije čudno da nam je rad fokusiran na Dalmaciju. Split smo izabrale jer nas uz taj grad vežu mnoga iskustva. U predstavi su tri lika: Mihaela, Teodor i Noa. Igraju ih Laura Bošnjak, Filip Luka Gospić i Denis Tomić. Mihaela je žestoka Torcidašica koja živi u Domu mladih u koji dolazi pravi Zagrepčanac Teodor, nadobudni teoretičar zavjera kojeg su vlastita istraživanja o smaku svijeta dovela baš u Split. Pridružuje im se pobožni Noa koji je kao taksist specijalno unajmljen od Crkve da vozi ljude u svetišta. Iako različitih karaktera i svjetonazora, primorani su nenadano se suočiti sa Sartreovom premisom "Pakao su drugi ljudi“ i pritom otkriti i dijelove sebe koje su skrivali.
Kroz predstavu tematizirate goruće splitske probleme?
KRISTINA: Bavimo se nizom različitih pitanja, poput globalne, ali i lokalne težnje da se sve kapitalizira. Svaki centimetar grada Splita se pregrađuje, od najbizarnijih mjesta se grade kojekakvi upitni apartmani. Lokalci se iseljavaju, a sve usluge su fokusirane na potrebe turista.
KARLA: U predstavi smo te probleme doveli do ekstrema kako bismo ih dodatno naglasile. Ono što smatramo važnim je problem Doma mladih koji još nije doživio svoj puni potencijal unatoč silnim naporima udruga koje unutar njega djeluju. Mislim kako im treba dati na dodatnoj vidljivosti te potaknuti mlade na sudjelovanje u kreiranju sadržaja.
Tko je pisao tekst, inspiracije vam očito nije nedostajalo?
KRISTINA: Tekst smo pisale zajedno s glumcima. Kroz improvizacije sa njima dolazile smo do novih materijala koje smo zatim kolažirale i nadopunjavale. Ovo je naš drugi profesionalni, zajednički projekt. Šalimo se da smo slučajno zapravo krenule raditi trilogiju o Dalmaciji. O čemu će Dalmatinke nego o Dalmaciji, hahaha.. Obje imamo slična iskustva, srele smo se sa sličnim problemima o kojima se u javnom kontekstu ne govori dovoljno.
KARLA: Kristina i ja smo se prije početka rada s glumcima pripremile tako da smo na prvu probu došle sa strukturom predstave, a sam sadržaj i tekst nastajao je tijekom zajedničkih probi. Glumcima smo davale različite zadatke kroz koje su polako gradili svoje likove. Zatim smo ulazili u improvizacije, snimale smo ih, a ja bi ih kasnije pretipkavala i oblikovala. Ovaj način rada jako je timski i zbog toga ga volim.
Kakva je kulturna ponuda Splita po vama?
KARLA: Kulturna ponuda grada polako se širi i razvija. Mislim da treba biti hrabar pri kreiranju kazališnih repertoara te kulturnom ponudom nastojati obuhvatiti različite dobne skupine. Mislim da je važno ne podcjenjivati publiku te različitim umjetničkim i autorskim pristupima poticati njen razvoj.
KRISTINA: Split ima sjajne svestrane umjetnike, glumce, operne pjevače, glazbenike koji ne dobivaju dovoljno prostora za izražavanje, kao ni potpore. Pogotovo mladi ljudi. Imam osjećaj kao da postoji neki strah od svega ono što je drugačije, izvan comfort zone, zbog čega su sami umjetnici na neki način “zakočeni” u svom radu. Mislim da svi trebaju biti spremniji na hrabrije iskorake.
Imate li se namjeru zaposliti u nekom institucionalnom kazalištu ili "idete na tržište"?
KARLA: Trenutno, na početku karijere, želim skupljati iskustvo i to mi je prioritet. Želim surađivati s različitim kolegama te razvijati svoj umjetnički senzibilitet. Imam iskustva rada u institucijama te rada na nezavisnoj sceni koji uvijek traži dodatnu dozu kreativnosti i to je ono što mi se sviđa. Vidjet ćemo što budućnost donosi.
KRISTINA: Imala sam priliku raditi u okviru institucija na pojedinim projektima kao asistentica, i to su mi bila iskustva iz kojih sam puno naučila. U institucijama je jako teško naći zaposlenje, ne otvaraju se često nova radna mjesta, pogotovo ne za režisere. Ali nekako vidim da upravo sada dolazi do promjene, pa se i u HNK Zagreb u ansamblima pojavljuju neka nova, zanimljiva i talentirana lica. Sa druge strane raduje me rad u nekonvencionalnim, nekazališnim prostorima u sklopu autorskih projekata i nezavisne scene, pa se nadam da ću u svom kazališnom radu imati priliku sudjelovati i u jednim i u drugim procesima.
Osjećate li možda diskriminaciju zbog toga što ste žene? Ili to pripada nekim prošlim vremenima?
KARLA: Usprkos tome što se o tome sve više progovara, diskriminacija na rodnoj osnovi i dalje postoji. Ponekad imam osjećaj da se kao žene moramo puno više dokazivati.
KRISTINA: Nažalost lagala bih kad bih rekla da je sve potpuno ravnopravno u percepciji rada kojeg obavljamo. Iako sam novo lice u ovom poslu, imala sam svakakvih iskustava za koja sam poprilično sigurna da se ne bi uopće dogodila da sam drugog spola; ljudi puno lakše imaju osjećaj da vas mogu probati sputati, ili prisvojiti vaš rad. Bitno je ne odustati, sjetiti se svih pozitivnih i lijepih stvari u vezi ovog posla i očuvati tu neku iskrenu ljubav i strast zbog koje se bavimo kazalištem.
Zagreb ili Split? Hoćete li se nakon studija vratit u "najlipši grad na svitu"?
KARLA: Nedavno sam diplomirala i za sada planiram ostati u Zagrebu. Više je prilika i želim ih iskoristiti, ali ujedno mi je jako drago kada me posao na koji mjesec dovede u rodni Split. Volim ovaj grad, u njemu sam odrasla. Završila sam glazbenu školu “Josip Hatze”, svirala klavir i obou, stalno "visila" u Gradskom kazalištu mladih na Prokurativama i u teatru. Voljela bih dio toga što sam naučila vratiti gradu. Svakako, treba lokalnim umjetnicima omogućiti da rade. Naročito mladima. Uvijek je dobrodošlo malo kazališnog rizika. Nije vrijeme za podilaženje.
KRISTINA: U Dalmaciji se najviše radi u turističkoj sferi, iz koje izmiče razvoj kulturne ponude. Puno bi značilo, naravno i za turizam, kvalitetni kulturni sadržaji koji nisu samo na razini zabave. Partijanja i jeftine zabave. U Zagrebu sam stekla dojam da su ljudi puno otvoreniji za rizike u umjetnosti, i općenito aktivniji u samoj realizaciji projekata. Pasivnost mi je užasno odbojna, i ona me zasad odbija od konkretnog planiranja života u Dalmaciji. Nadam se da će se prilike promijeniti, da će se Turističke zajednice otvoriti prema novim sadržajima, te da ću što više vremena provoditi u našim sunčanim krajevima. Ali dok se situacija ne promijeni, metropola je sigurniji izbor.
Pa kakva nam je onda budućnost?
KARLA: Postoji vrlo širok spektar mogućnosti, mi smo ti koji kreiraju tržište. Ipak, mislim da bi kulturne institucije trebale dati veću podršku mladim umjetnicima na početku karijera. Želje za radom i kreativnošću ne nedostaje i zato sam jako optimistična.
KRISTINA: Iako se možda sad situacija čini neizvjesnom, pozitivno sam nastrojena. Veliki sam pobornik interdisciplinarnosti u kazalištu, kolektivnom rastu različitih umjetnika u zajedničkim procesima. Samo preko takve vrste zajedništva može doći do pozitivne promjene na široj slici, za sve.
