Boris Dežulović, jedan od najduhovitijih i najoštrijih autora suvremene hrvatske kolumnistike, pripada povećoj skupini novinara-publicista s književnim ambicijama koje su neke od njih pogurale i do vrha naše novije književne produkcije.
S dva dosadašnja romana – žanrovski i kompozicijski komplicirano zamiješanim “Christkindom” i ležernijim, laganini-proizvodom “Jebo sad hiljadu dinara” – Dežulović je pobrao nešto nagrada, nešto srednjepohvalnih kritika i nešto čitateljskoga zanimanja. No roman zacijelo nije forma u kojoj baš najbolje pliva.
Pokazuje to treća, dosad ponajbolja, Dežulovićeva knjiga, zbirka od šest priča “Poglavnikova bakterija” (izd. V.B.Z.; ur. Nenad Rizvanović). Kratka pripovjedačka forma prava je mjera za Dežulovića! Tu nema mnogo mogućnosti za prazan hod u kojem bi se sapleo, ni prevelika prostora za autorsko dokazivanje/pokazivanje kako je ovladao književnim znanjima i vještinama.
Ali ima mjesta za izvornu, autentičnu literarnu nadarenost, za sposobnost da u svojevrsnim stilskim vježbama (svaka je priča ispričana drukčijim poetičkim sredstvima) izvuče maksimum, za neospornu Dežulovićevu autorsku vrlinu utemeljenu u umijeću da smrtno ozbiljan, nerijetko duboko tragičan motiv oboji iznimno djelotvornim smiješnotužnim tonovima. Njegova bi se knjiga mogla podnasloviti i kao “Priče sa zapadnobalkanske strane”. Sve su smještene u prošlost ili sadašnjost prostora što su donedavno dijelili zajedničku državu, a i danas ih, razgraničene, vezuje zajednička, gotovo fatalistička tragičnost.
Dvije najdojmljivije pravi su primjer toga pristupa: dosljedno srpskim jezikom ispisana “Smrt” i u maniri groteskna trilera ispisana “Poglavnikova bakterija”, obje, ali svaka na posve drukčiji način, govoreći snažno o kobnom, pogubnom udjelu povijesti ovoga tla u sudbinama pojedinca i/li nacije.
