“Kada ste zaljubljeni, mislite samo na tu osobu. A kad niste, prisjećate se starih ljubavi”. Tako poznati beogradski rock novinar Petar Janjatović – autor vrlo korisne “Ex Yu rock enciklopedije” – objašnjava nesmanjeno zanimanje ovdašnje publike za klasične bivše domaće postave koje su još uvijek kadre potući dvostruko mlađe konkurente. I to bez obzira na to u kojemu se gradu “bivše Juge” zatekle. Ukratko, friških pop atrakcija sve je manje, a stara fanovska baza (čvrsta kao kamen) stalno se obnavlja nekim novim klincima.
Uz uvijek prisutan element nostalgije i kronični deficit mladih karizmatičnih izvođača, rezultat ne može biti drugo nego stalno vezivanje uz prošlost i krcate dvorane u kojima vas danas zabavlja Zdravko Čolić, sutra Plavi orkestar, preksutra Bajaga... U slučaju Đorđa Balaševića i njegove serije kazališnih nastupa u Zagrebu te nedavnoga multimedijskog ukazanja u Opatiji, sve je jasno: Hrvatska i Panonski mornar stvoreni su jedno za drugo. Nadalje, nije čudno da je upravo Momčilo Bajagić odabran kao glavna atrakcija ovogodišnjeg, 12. po redu varaždinskog Špancirfesta, što potvrđuje tezu da se stare ljubavi, barem kada je yu-rock u pitanju, ne zaboravljaju tako lako. Stariji fanovi (posebice ženski dio) dobro pamte s koliko je topline i oduševljenja danas 50-godišnji kantautor dočekivan u najvećim dvoranama Lijepe Naše.
Prirodno je da, primjerice, Zdravko Čolić rasproda svaku arenu koja mu se nađe na putu, i to bez ikakve reklame. Slično je i s Plavim orkestrom koji se nakon svih ovih desetljeća krstarenja tinejdžerskim mainstreamom transformirao u pop instituciju kadru izdržati sve trendovske mijene. Usput, Loša navodno u džepu ima spremljen novi album – još jedan razlog za rasprodanu turneju!
Ostavimo li načas po strani Bregovića, čija je fatalna privlačnost u formi Dugmeta (u svim varijantama) prije pet godina tresla Maksimir, ne treba zaboraviti ni ozbiljne rock bendove: Leb i sol, makedonski kraljevi etno-jazz/rock fuzije, u punoj postavi i danas mogu računati na masovnu privrženost hrvatskih navijača, a Johnny Štulić... okej, on je “naš”, ali kao da i nije. Uostalom, šef Azre ne mora odsvirati ni jednu notu – za pun stadion dovoljno je da napokon svrati ovamo, uspentra se na pozornicu i samo mahne okupljenoj masi koja za njim uzalud vene dva duga desetljeća. Čini se da je on doista kralj Balkana, i to onog kakvog volimo pamtiti.
ispada da volimo samo staro s istoka. Pa Valjak puni dvorane, vječno mladi stari Novi fosili, Prljavci, Mišo Kovač čije pjesme znaju svi... Daj novinari nemojte uzdizati samo istočno, imamo mi puno našega što puni dvorane više nego istočno....