Nikad neću napraviti što slično – kazao mi je sinoć zdvojan prijatelj
poslije predstave “Kauboji” Teatra Exit. Imućan, graditelj, poduzetnik,
inženjer... U tom je trenutku sve dobilo smisao. I to što su Saša i
Živko Anočić, Matija Antolić, Hrvoje Barišić, Krunoslav Klabučar, Rakan
Rushaidat, Radovan Ruždjak i Ivana Starčević tri sata jurcali po sceni,
pjevali višeglasno, svirali brojne instrumente, stepali, miješali
bednjanski, slavonski i zagrebački govor s književnim, ludirali se u
zabačenu teatru Matka Raguža, koji je nekada bio kino.
Ne znam što je mog prijatelja točno pogodilo u pleksus jer svatko
zapravo gleda svoju predstavu i sebe u njoj. Meni je najstrašnije bilo
to što redatelj mjuzikla koji priprema s “gubitnicima”, umire na kraju,
ali sve svoje (duhovno i materijalno) razdaje na sedam dijelova
članovima ansambla.
Spomenutog prijatelja možda je pogodila rečenica “Što vrijedi imati,
kad to nemaš s kim podijeliti?”. Kažem, sve je dobilo smisao, i njihovi
višemjesečni pokusi (za sitan novac), zbog kojih su možda odbili unosne
uloge u sapunicama, i puno gledalište u kojem su čak i na reprizi
skandirali njihovi kolege i “svakidašnja” publika. Zagreb, gotovo
milijunski grad, kad se oduzmu srednjoškolci i organizirani posjeti,
ima pedesetak tisuća gledatelja koji uredno kupivši kartu na blagajni,
redovito idu u kazalište.
Iako je taj broj puno veći od onog na stadionu, ipak bi ga trebalo
udvostručiti. A kazalište je simptom grada. A on se ne da opisati, ali
se može iskusiti. “Kaubojima” samo mogu reći – “haug”!
TOČKA NA KULTURi
Prođi kroz 'Exit' i reci 'haug'
