Što – ili tko – povezuje Pink Floyd, Roda Stewarta, Loua Reeda, Robertu Flack, Petera Gabriela i Alicea Coopera sa zagrebačkim čelističkim tandemom 2Cellos? Odgovor su samo dvije riječi – Bob Ezrin. Jedan od najtraženijih svjetskih producenata, Kanađanin s nashvilleskom adresom, početak travnja provodi u Zagrebu radeći na novom studijskom albumu Stjepana Hausera i Luke Šulića, a zatekli smo ga u \"središtu zbivanja\", u tonskom studiju Morris, u dinamičnoj i kreativnoj atmosferi snimanja novih pjesama. Podrijetlom iz Toronta, šezdesettrogodišnji producent, aranžer i skladatelj od 2004. primljen je u Canadian Music Hall of Fame, a poznat je i po svojim zaslugama na području filmske, TV i kazališne produkcije.
\"Uvijek sam volio hrabru i dramatičnu glazbu i djela koja imaju \"težinu\", bilo da je riječ o \"teškom\" metalu, \"teškim\" i kompleksnim orkestralnim izvedbama ili pak zahtjevnim temama\", rekao je jednom. No iza ove izjave krije se skroman, ugodan i srdačan sugovornik s dobro izbalansiranim omjerom intelektualnog i emotivnog.
Gdje ste prvi put čuli glazbu 2Cellosa?
Pronašao sam ih online – čini se da su ih svi pronašli na internetu, uključujući njihovu diskografsku kuću i Eltona Johna. I svemu je povod bio taj nevjerojatan video za pjesmu \"Smooth Criminal\". Kad je stvar došla do Cathleen Murphy iz Sony Masterworks, nazvala me i rekla: – Hej, imam ludu ideju. Znam da vjerojatno imaš posla preko glave, ali možeš li razmisliti o suradnji sa 2Cellos? Odmah sam pristao. Sve mi se kod njih sviđa: njihova muzikalnost, inventivnost, ali i činjenica da su iz Europe, da su mladi i da je pred njima mnogo prostora za razvoj.
Možete li opisati u čemu se sastoji vaš doprinos tijekom snimanja albuma?
Kao i u svakom drugom slučaju. Pomažem osmisliti aranžmane, zajedno radimo na njihovim idejama i, naravno, pokušavamo kreirati najbolji mogući zvuk. Želimo biti sigurni da ćemo imati odličan album u kojemu će svatko moći uživati.
Pomažete li i pri odabiru skladbi koje će se naći na albumu?
Tako je, i to je zajednički posao, iako oni već imaju popis pjesama koje žele uvrstiti na album. No zajedno smo pronašli još nešto materijala i dodali ga na \"meni\", a neke su stvari pritom otpale.
Kako ste svoje golemo znanje i iskustvo nakupljeno na području rock-glazbe prenijeli u projekt u čijem su fokusu samo dva klasična instrumenta?
Studirao sam na konzervatoriju, a pored angažmana na velikim rock-projektima, sudjelujem u radu direkcije nashvilleskog simfonijskog orkestra. Tijekom studija klasične glazbe violončelo je bio moj omiljeni instrument. Čak sam i poželio biti čelist pa sam sa 24 ili 25 godina počeo uzimati i satove violončela. No stvarao sam tako groznu buku da to nisam više nisam mogao podnijeti. Ipak, ljubav prema instrumentu je ostala. Kod 2Cellos obožavam taj \"veliki\", prostrani zvuk koji stvaraju sa svoja dva violončela. Zvuk pun drame.
Je li se dolaskom digitalnog doba promijenila i uloga producenta u procesu snimanja albuma?
Uloga je, barem što se mene tiče, ostala potpuno ista. Moj se zadatak i odgovornost sastoje u tome da pomognem umjetnikove snove pretvoriti u život, ali i u još nečemu: da tako ostvarene snove učinim privlačnima publici. Jer, i publika u albumu mora uživati onoliko koliko smo uživali mi koji smo ga stvarali. Srećom, imam dobar glazbeni i tehnički \"background\", ali i neku vrstu predosjećaja kako će slušatelji reagirati na pojedine stvari. Mislim da je to dobra kombinacija koja nam pomaže realizirati priču.
Netko vas je jednom opisao kao \"američkog Georgea Martina\"? Imate li komentar?
Aha! To je rekao Alice Cooper – vrlo ljubazno od njega. Ali pritom je mislio sljedeće: kao što je Martin praktično bio \"peti Beatle\", tako sam i ja funkcionirao kao šesti član Cooperova benda jer sam i svirao s njima te sudjelovao u pisanju glazbe. On i ja smo tada bili vrlo bliski suradnici i prijatelji.
Postoji li netko s kojim biste voljeli raditi, a još niste imali prigodu? I na koji ste album najviše ponosni?
Najponosniji sam na onome što trenutačno radim – 2Cellos. Volio bih da sam mogao ostvariti suradnju s Beatlesima i šteta što nije bilo prilike. No u svojem životu imao sam dovoljno sreće da s većinom ljudi koje poštujem i kojima se divim ostvarim neku vrstu suradnje.
Preko 2200 ljudi je procitalo ovaj clanak, a zanimljivo je da niko ne zna napraviti pozitivan komentar na nesto sto se pozitivno desava u HR. Thumbs up for 2Chellos.