Jedan je poljski ekonomist, stručnjak za vanjsku trgovinu, danas svjetski poznati autor fantastičnih romana, a za taj je status najzaslužnija “Saga o vješcu”. On je Andrzej Sapkowski, a vještac Geralt. Bjelokosom ubojici čudovišta Sapkowski je posvetio tri zbirke priča i pet romana. Vještac je njega odveo u svijet računalnih igrica i na moćni Netflix, koji uskoro počinje emitirati seriju snimljenu po ovim romanima. U Hrvatskoj Sapkowskog izdaje Egmont, a za Večernji list s njim je razgovarala njegova zemljakinja, novinarka koja sjajno govori hrvatski.
Počet ćemo od rođenja vješca 1986. Imali ste gotovo četrdeset i posao ekonomista. Što vas je motiviralo da pošaljete priču na natječaj časopisa za fantastiku?
Ni danas nisam potpuno siguran odakle je došao taj neobjašnjivi impuls. Časopis „Fantastika“ nisam ni čitao, ponekad sam prelistao pokoji sinov primjerak. I onda sam vidio oglas o natječaju za priču i neočekivano sam odlučio napisati jednu. Smatrao sam to jednokratnom avanturom, nije mi padala na pamet karijera pisca. Priča je zauzela treće mjesto, reakcije čitatelja bile su iznenađujuće pozitivne pa sam napisao još jednu priču. Ni sam ne znam kako i kada se cijela stvar raširila, vještac je postao popularan, da ne kažem kultan. Iz vedra neba i ja sam postao profesionalni pisac.
Svjedok ste ogromnih promjena koje su zahvatile poljsko književno tržište u zadnjih 30 godina.
U tim se godinama, između ostalog, vidjelo kako raste broj ljubitelja fantastike; stalno su dolazili novi, dok su stari razvijali ukus. Fantastika je postala dostupnija, sve bolja, čak odlična. Vrijedi spomenuti izdavače jer njima dugujemo to izobilje. U Poljskoj – što je jako zanimljivo – skoro svi bitni izdavači fantastike dolaze iz krugova fanova žanra. Izdaju ono što su nekad voljeli, ono što danas vole čitati.
To je donijelo poplavu žanrovske fantastike u kinima i na policama knjižara. Odakle tolika popularnost?
Fantastika je uvijek bila jako popularna, samo je nekoć bila manje vidljiva. Na poljskom je tržištu dugo nije ni bilo, uvijek sam se čudio kako je moguće da tu nedostupnu književnost tako dobro poznaju mnogobrojni ljubitelji. Želja čitatelja bila je tako velika da je netko te knjige nabavljao vani, amaterski ih prevodio, kopirao i distribuirao. Pokažite mi neki drugi književni žanr gdje su se slične stvari događale.
Mnogi kritičari žanr fantastike vide kao eskapističku zabavu, dok drugi tvrde da ona može bolje govoriti o našoj suvremenosti od realistične književnosti. Kojem se mišljenju vi priklanjate?
Smiješni su mi pokušaji kritiziranja cijelog žanra, pogotovo tako bogatog i različitog. Ljudi koji nisu čitali ništa, čak ni kanonska djela, jako rado barataju stereotipom da je čitatelj fantastike ne baš pretjerano bistar pubertetlija s aknama. Eventualno on može biti odrastao tip, ali nesnalažljiv sa ženama, vječiti dječak koji pati od prerane ejakulacije. Kažu da stvarnost takve dečke plaši pa bježe u fantastiku. Naravno, to je potpuna glupost, a svatko tko je imao bar površan kontakt s ljubiteljima fantastike zna da se oni uopće ne uklapaju u taj stereotip. S druge pak strane svako čitanje fiktivnih djela je vrsta bijega, svaka knjiga stvara svoj vlastiti svijet u koji čitatelj može zaroniti, bez obzira na to je li to stvarnost kapetana Nema, Harryja Pottera, grofa Monte Crista ili Ane Karenjine. Umijeće fantaziranja i proživljavanje fantazije – da se nadovežem na Tolkiena – u najmanjoj se mjeri protivi racionalizmu jer, što je mozak otvoreniji i pronicljiviji, podložniji je fantazijama. A sad, igra li fantastika neku bitnu ulogu i ispunjava li je bolje od ostalih književnih žanrova? To ovisi o konkretnom autoru.
Svijet vašeg vješca Geralta ima srednjovjekovne dekoracije, ali su refleksije i problemi junaka potpuno suvremeni.
Kanon klasične epske fantastike nameće taj kvazisrednjovjekovni dekor. Budimo iskreni i priznajmo: nije to pravi srednjovjekovni dekor – putuje se jašući, bori mačevima, nose se oklopi, objeduje u krčmi... Ali iza toga postoji suvereni autor koji piše prema vlastitom književnom temperamentu. To je moj svijet.
Kako izgleda proces stvaranja tog raznovrsnog univerzuma?
Nemojte zaboraviti da sam počeo od priča, u kratkim formama nema previše mjesta za stvaranje svijeta. No neki su dijelovi svijeta u kojem živi vještac nastali u tim pričama i na njih sam se oslonio u romanima. No uvijek sam smatrao da je radnja najvažnija, dok je taj fiktivni svijet samo pozadina, bitna i neophodna, ali ne toliko da joj posvetim više vremena i truda nego radu na samoj fabuli.
Zašto ste trilogiju koja je nastala nakon “Sage o vješcu” smjestili ste u Šlesku za vrijeme husitskih ratova?
Nakon par godina koje sam proveo s vješcem i kanonskom epskom fantastikom, podžanr povijesnog fantasyja trebao je biti vrsta predaha, bijeg od spisateljske rutine. Povijesno razdoblje i tema učinili su mi se jako zanimljivima i dosad neistrošenima pa sam par godina proveo istražujući i skupljajući građu. I danas smatram da je Husitska trilogija moj “tour de force”.
Vaše su knjige pune intertekstualnih aluzija prema različitim tekstovima kulture.
Volim se igrati s čitateljima. Mene to osobno zabavlja i rado takve stvari nalazim u knjigama pa pretpostavljam da drugi također. A ako ne? Žao mi je, ali puno gube. Pišem tako da udovoljim čitateljima, ali ne namjeravam snižavati svoje kriterije do nivoa koji mi ne donosi zadovoljstvo.
Jedno ste vrijeme ismijavali popularnost „slavenske“ epske fantastike. Mislite li i danas da je slavenska mitologija nedovoljno snažna da postane podloga za dobar fantasy?
Nikada nisam ismijavao slavenski fantasy. Borio sam se protiv tadašnje mode pisanja primitivnih imitacija osrednje angloameričke epske fantastike. Da se sakrije oponašanje, autori su namjerno dodavali slavenske elemente: junak se zvao Dobromir umjesto Conan, nije ubijao gobline nego štrige i volose. Sva sreća, izdavači i urednici brzo su podigli letvicu pa je i pseudoslavenstvo nestalo s tržišta.
Zanimljiv mi je bio također ironičan odnos prema seljacima. U Sagi se puno govori o asimilaciji drugih rasa, čarobnjakinje su emancipirane, ali seljaci su još uvijek glupi i okrutni.
To jest klišej, ali on postoji kao književna tehnika, određeni spisateljski modus operandi, ima svoje značenje i snagu djelovanja. Koristim bez ograničenja sve književne tehnike, ne bojim se ni klišeja. Traženje veza između književnih tehnika, fabule, djela i mog karaktera ili svjetonazora navodi vas na potpuno krivi trag.
Mislite li da je vaše stvaralaštvo moguće prevesti na druge jezike, u druge medije, a da se pri tome ne izgubi nešto bitno?
To je davno dokazano. Moje su knjige prevedene na tridesetak jezika, adaptirane na sve moguće medije, uključujući i dva mjuzikla. Nije da se hvalim, ali to su činjenice.
Uskoro stiže Netflixova serija snimljena po vašim knjigama. Fanovi su već proživjeli ludu paniku kada se pročulo da bi djevojka koja glumi Ciri mogla biti crnkinja.
Seriju rade prvoklasni profesionalci pa će i rezultat biti profesionalan. Naravno, ona će se nekima svidjeti, drugima baš i ne. Nisam uopće htio reagirati na tu paniku oko Ciri, iako me na kraju zahvatila. Odvratne su mi bile rasističke izjave, smiješne one koje se nadovezuju na slavenstvo univerzuma. Na razmišljanje su me natjerali komentari o vjernosti europskoj kulturi i političkoj korektnosti jer oni su otišli predaleko. A na kraju je ispalo da je to klasičan “fake news”, a djevojka koja glumi Ciri arijevska je do boli.
No ipak tvrdite da su globalno popularne kompjutorske igrice “The Witcher” više naštetile nego pomogle vašim knjigama?
Velika popularnost igrica dovela je do situacije da su brojni potencijalni čitatelji smatrali kako su moje knjige pisane “za igricu”. Takvih je knjiga mnogo na SF&F tržištu, osobno bih rekao – i previše. Tako su mnogi ljubitelji fantastike, oni koji nisu provjeravali datume nastanka mojih knjiga, povjerovali da je igrica bila prva i originalna. A ozbiljni fanovi žanra preziru takve knjige. Taj fenomen nikad nije postao stvarno štetan za moje knjige, ali istina je da postoji.
