Pulski filmski festival, koji se održava od 15. do 23. srpnja ove godine, obilježava veliki jubilej, svoje 70. izdanje. Pula će svojih sedam desetljeća slaviti na razne načine, među ostalim i predstavljanjem monografije "70 godina filma pod zvijezdama u Puli", izložbama "Sedamdeset godina Festivala" na Giardinima i "Dogodilo se 80-ih" u Kinu Valli, a HRT obljetnicu prati i retrospektivnim programom s 20 filmova iz povijesti Pulskog filmskog festivala na Trećem programu te radijskom emisijom na Prvom programu Hrvatskog radija. A mi smo se tim povodom odlučili prisjetiti i nekih od najvažnijih projekcija filmova, događanja, posjeta svjetskih zvijezda, ali i skandala i pikanterija koje su obilježile jedan od najstarijih kontinuiranih filmskih festivala u Europi i svijetu.
Malo je poznato da je prva filmska revija u prekrasnom ambijentu pulske Arene, amfiteatru koji datira iz 1. stoljeća poslije Krista, održana 1938. godine, kada je Pula bila pod fašističkom vlašću. O tome se više nije govorilo, sve dok u Pulu nije došao Slovenac Marijan Rotar i nakon niza odbijenica i otpora 1953. organizirao reviju stranih filmova. Prvi film prikazan u Areni bio je tada talijanski "Tri intimne priče", a gledatelji, kojih se na svakoj projekciji okupilo oko pet tisuća, gledali su još osam filmova, među kojima i Kurosawin "Rašomon", hollywoodski "Kapetan Horatio" i slovenski "Svet na Kajžarju".
Golemi uspjeh koji je ta revija polučila doveo je i do toga da Rotar godinu poslije organizira reviju domaćeg filma, tada samo pod nazivom "Filmski festival", a na kojoj je prikazano šest cjelovečernjih jugoslavenskih ostvarenja te čak 20 kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova. Iako je bila riječ o reviji, a ne festivalu, jer žirija te prve godine nije bilo, nagrade je dodijelila publika koju je činilo ukupno čak 37.000 gledatelja – slovenskoj komediji "Vesna" Františeka Čapa – i kritika – filmu "Stojan Mutikaša" Fedora Hanžekovića. No imao je taj prvi festival i veliku političku važnost jer, kažu iz PFF-a: "U vremenu u kojem su još trajali sporovi s Italijom oko pograničnih pitanja, posebice u Istri, ovakav je uspjeh doživljen kao još jedan dokaz o pripadnosti Pule i čitavog poluotoka tadašnjoj Jugoslaviji".
Već je drugo izdanje festivala 1955. održano uz službeni festivalski žiri – i pod pokroviteljstvom Josipa Broza Tita, koji je osobno nazočio zatvaranju.
Tito će se u Puli ukazati još desetak puta, 1970. na projekciji "Bitke na Neretvi" doći će u društvu superzvijezde Sofije Loren, a godinu poslije pratit će ga Richard Burton i Elizabeth Taylor. Šuškalo se i da bi Tito, veliki filmofil kojem je njegov osobni kinooperater Leka Konstantinović tri desetljeća gotovo svake večeri organizirao projekcije, sve pulske filmove pogledao unaprijed u udobnosti svoje brijunske rezidencije. Nakon toga bi, navodno, žiri Leku ispitivao o maršalovim reakcijama, što je, ili je svakako moglo, utjecati i na njihove konačne odluke. Stoga se govorilo i da je glavni član žirija zapravo Titov projekcionist!
Treći će festival 1956. godine pak ostati zapamćen po nedodijeljenim nagradama: "Žiri je odlučio da nijedna ženska uloga nije vrijedna nagrade pa su dodijeljene dvije glavne i dvije sporedne muške, a nagrada za najbolji film nije dodijeljena ni u jednom obliku", no slična se situacija, iako su se tijekom godina načini nagrađivanja i imena nagrada mijenjali, ponovila još nekoliko puta. Skandal je izazvan 1988. kada su s nizom nagrada slavili Vrdoljakovi "Glembajevi", a Ena Begović odbila je primiti Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu barunice Castelli – jer ju je (opravdano) smatrala glavnom ulogom.
Mijenjalo se nekoliko puta i ime festivala, jer naziv Festival jugoslavenskog filma dobio je 1958., a zatim, nakon što je u Beogradu osnovan festival dokumentarnog i kratkometražnog igranog filma, od 1961. Pula se profilirala u Festival jugoslavenskog igranog filma, ime koje će nositi do 1992. godine. Iduća su izdanja protekla u znaku brojnih nezgoda, nepogoda i sukoba – 1960. otvorenje je bilo upitno jer je Arena zbog velikih kiša doslovce poplavila, a 1963. i odgođeno, zbog katastrofalnog potresa u Skoplju. Potom su 1974. iz organizacije prije vremena uspjela "procuriti" imena nagrađenih, a festival je obilježilo i što je film "Kud puklo da puklo" Rajka Grlića doslovce izviždan u Areni tijekom projekcije.
Prijepori su nastajali i oko ocjenjivačkih sudova i njihovih kriterija, koji su ponekad priznanja dodjeljivali više zbog podobnosti, a ne zbog kvalitete samog filma, a i sam njihov sastav određivan je po "republičkom ključu" – "svaka od šest republika i dvije autonomne pokrajine u njima je imala predstavnika, a najčešće su i filmovi svake od njih 'morali' dobiti barem neku, makar i sporednu nagradu". Politika se, da se naslutiti, u Pulu tijekom 20. stoljeća miješala redovito, pa tako i kada je na scenu nastupio kontroverzni filmski "crni val". Kako bi se smirile strasti nastale oko studentskih nemira i gušenja Hrvatskog proljeća, Veliku zlatnu arenu 1968. dobiva Živojin Pavlović za radikalno "crni" film "Kad budem mrtav i beo" pa, iako Pavlović nešto kasnije dobiva i zabranu snimanja u Srbiji, njegov slovenski film "Crveno klasje" pobjeđuje 1971. Paradoksalno, iste su godine "Misterije organizma" crnovalovca Dušana Makavejeva izbačene iz programa zbog "subverzivnosti".
Osim tehničkih problema koji more projekcije u Areni, kako i u državi tako i na festivalu, tenzije rastu krajem 80-ih godina. Tako je 1990. nakon zahtjeva akademika Vlatka Pavletića da se na festivalu izvjesi i hrvatska zastava, ili skine jugoslavenska, a ostavi samo festivalska, na koncu skinuta ona jugoslavenska. Službeni razlog bio je – jak vjetar. A 1991. festival je otkazan na sam dan otvaranja odlukom Vijeća na čelu s Antunom Vrdoljakom u znak prosvjeda protiv bezumlja nametnutog rata. Ipak, te je godine Velika zlatna Arena dodijeljena ni više ni manje nego Johnu Malkovichu, najpoznatijem hollywoodskom glumcu podrijetlom iz Hrvatske.Pulski filmski festival idući se put održao 1992. godine, prvi put pod novim imenom, sa selekcijom isključivo hrvatskih filmova i pod pokroviteljstvom predsjednika Franje Tuđmana, koji nazočne ipak nije počastio dolaskom. Budući da su ratne i poratne godine označile i krizu hrvatske kinematografije, ona se neminovno odrazila i na Pulu. S jubilarnim 50. izdanjem 2003. godine, kada umire i njegov začetnik Marijan Rotar, posjećenost i reputacija Pulskog filmskog festivala počinju se oporavljati. Organizacija i produkcija rastu, popratnih događaja sve je više i publika se ponovno vraća u Arenu. Preživjevši sve dosadašnje, a nedavno i još jednu krizu, onu pandemije koronavirusa, Pulski filmski festival sretno je stigao do svog 70. izdanja.
Nažalost pulska Arena uglavnom je vašar loše jugoslovenske kinematografije.