Ako ste prošle nedjelje pozorno pratili na satu, vjerojatno vas je osupnula moja izjava kako je Alberto Breccia svojim radom na Mort Cinderu zaslužio krunu najboljeg crtača stripova svih vremena. Naravno, umjetnost nije sport i nema egzaktnih, mjerljivih kriterija izvrsnosti, nego su sve te kritičarske (pr)ocjene vrlo subjektivne i proizvoljne, ali ipak, velik je broj svjetskih poznavatelja i ljubitelja stripa koji će svrstati Brecciu ako već ne na sam vrh, onda bar među najveće velikane devete umjetnosti.
Alberto je imao troje djece: Enriquea, Christinu i Patriciju, a svi su naslijedili očev umjetnički dar i ljubav prema stripu. Ali nije lako biti dijete slavnog oca, baviti se istim poslom i izaći iz očeve sjene. Christina i Patricija nisu ostavile neki veći trag u svjetskim razmjerima, ali Enrique je zato pokazao da je dostojan biti starog Breccie sin. Prvi strip koji je objavio nacrtao je zajedno s ocem prema scenariju Hectora Germana Oesterhelda. Bila je to slavna, kontroverzna i fatalna biografija Chea Guevare koja će im donijeti mnogo hvale, ali i nemjerljivo više ozbiljnih, egzistencijalnih problema u diktaturom okovanoj Argentini (Oesterheld je, prema nekim svjedočenjima, pogubljen upravo zbog Chea). Zatim početkom sedamdesetih Enrique započinje suradnju s engleskom izdavačkom kućom Fleetway na stripu Spy 13, ali pod pseudonimom.
Argentinska strip-scena bila je u to vrijeme jedna od najjačih na svijetu, a prazninu nakon Oesterheldove tragične smrti ispunio je Carlos Trillo, čovjek kojeg osobno smatram jednim od najvećih svjetskih strip-scenarista i kojeg je (kao, uostalom, i Oesterhelda) vjerojatno samo činjenica što dolazi sa španjolskog govornog područja spriječila u postizanju svjetske slave. Carlos i Enrique upoznali su se sredinom sedamdesetih te odmah počeli raditi zajedno za reviju Skorpio. Prvo su 1976. objavili “El buen Dios”, a onda se iduće godine pojavljuje “Alvar Mayor”, remek-djelo smješteno u Peru u doba španjolskih konkvistadora, koje će ih obojicu vinuti u zvijezde.
O prošlosti “Alvara Mayora” ne zna se mnogo, tek da je plod veze pripadnika dviju dijametralno suprotnih kultura, budući da mu je otac bio kartograf u službi Francisca Pizzara, a majka urođenica iz plemena Inka. No s obzirom na to da slovi kao najbolji vodič u cijeloj Latinskoj Americi, često je sudjelovao u nevjerojatnim, čudesnim, iznimno opasnim, a ponekad i nemogućim ekspedicijama. Iako je po zanimanju vodič, on sam ne traži ništa i ne treba ništa, on samo putuje. Eldorado, izvor mladosti, vječni život, zlatni grad Inka, basnoslovna blaga, safiri, dijamanti i rubini za Alvara Mayora ne predstavljaju ništa, što se ne bi moglo reći za njegove poslodavce čija pohlepa i bezobzirnost u džungli mogu završiti samo jednim ishodom. Zamišljen kao serija međusobno nepovezanih epizoda od 12 stranica, Alvar započinje kao klasična pustolovina, ali vrlo brzo nadilazi granice žanra. Prateći protagonista otkrit ćemo svijet koji je istodobno udaljen od našega i blizak mu je, u kojem pustolovina prelazi u čaroliju, a snovi na nevjerojatan način postaju stvarnost. Miješajući san i javu s poezijom i fantastikom, Alvar hrabro korača u magični realizam vođen izuzetno inspiriranim autorskim dvojcem koji nikad ne zalazi u banalnost.
Carlos Trillo majstor je kratke forme i, premda je “Alvar” veći kao cjelina nego kao zbroj pojedinačnih dijelova, velik je broj briljantnih, antologijskih epizoda koje vam se trajno urežu u korteks. Serijali koji su izlazili u nastavcima u magazinima često su patili od prekomjerne količine teksta (kako bi čitatelji što dulje čitali tih nekoliko stranica i imali osjećaj da su pročitali nešto „konkretno“) i/ili prepričavanja prošlih epizoda (kako bi se novi čitatelji što lakše uključili). Iako Trillo nedvojbeno dobar dio svoje poetike duguje književnoj tradiciji, o čemu svjedoče brojne reference posijane kroz “Alvara”, on, začudo, ne pati od pretjerane logoreje. Dapače, “Alvarov” možda i najsnažniji dio su (gotovo) nijemi kadrovi na kojima Trillo poentira upravo prepuštajući čitatelju da sam „napiše“ zaključak ili odgovori na pitanje postavljeno na kraju.
Veliki dio zasluga za to pripada Enriqueu čiji sugestivan, sneni crtež savršeno oslikava tu neobično melankoličnu atmosferu koja se provlači kroz cijelu seriju. Iako je u početku prilično formalan i klasičan, Breccia se brzo oslobađa i pušta svoju ruku da slobodno pleše papirom, iscrtavajući neke od najfascinantnijih stranica koje sam ikad vidio. Enriquea karakterizira izuzetno ekspresivan crtež koji je, u skladu s narativnim potrebama pojedine scene, ponekad izuzetno bogat detaljima ili grafičkim ornamentima s kojima voli eksperimentirati, a ponekad izuzetno sveden, sve u svrhu savršene simbioze teksta i slike.
Fibra je “Alvara Mayora” objavila čak u tri različita izdanja što je svakako presedan u našoj izdavačkoj praksi, stoga se osjećam donekle dužan ponuditi objašnjenje. Prvo izdanje u četiri toma od 170-tak stranica u formatu A4 objavljeno je 2008. i 2009., te je brzo steklo kultni status i još se brže rasprodalo. Nakon toga smo 2015. objavili integralno izdanje sa svim epizodama u formatu B5 i stvar bi vjerojatno na tome i ostala da ja nisam žarko želio objesiti Brecciin originalni crtež Alvara Mayora na svom zidu. Godinama sam ga molio da mi nacrta neku Alvarovu ilustraciju, ali Enrique, pritisnut stalnim obavezama i poslovima, nikako nije pronalazio vremena. Onda sam se dosjetio – objavit ću novo, monumentalno izdanje “Alvara” i tražit ću ga da mi nacrta novu naslovnicu samo za naše izdanje. Mjesec dana poslije, ilustracija je bila na mom zidu. Šest mjeseci poslije, novo izdanje “Alvara” zaprepastilo je stripovsku čeljad diljem Balkana, a i šire.
Ako ste prošle nedjelje pozorno pratili na satu, vjerojatno vas je osupnula moja izjava da je Fibrino novo izdanje “Mort Cindera” najbolje na svijetu. E pa ovaj je put, za promjenu, Fibrino izdanje “Alvara Mayora” također najbolje na svijetu. Ozbiljno. Veeeliki format, prekrasan dizajn, izvanredan papir, vrlo kvalitetan tisak i elegantna kutija čine kombinaciju kojoj je teško odoljeti i koju je zaista teško nadmašiti. A mene čini vrlo ponosnim izdavačem.
U redu, znam, nije baš Rimčeva Nevera, ali svejedno, čovjeka veseli.
