Tijekom prve polovice 20. stoljeća Argentina je doživjela velik ekonomski procvat koji je doveo do napretka u svim granama društva, pa tako i u umjetnosti, a pogotovo u jednom njenom novom, tek nastalom obliku – stripu. U vrlo kratkom razdoblju Argentinci su zavoljeli stripove pa je tako trebalo zadovoljiti njihovu sve veću glad za novim naslovima, što je dovelo do snažnog rasta domaće produkcije i velikog broja novih revija i časopisa posvećenih stripu. Izdavači su se trsili pronaći ili stvoriti domaće autore koji će biti u stanju proizvoditi sadržaj za domaću publiku, a dobar dio posla odradili su i talijanski crtači, kojih je tada u Argentini bilo mnoštvo u potrazi za poslom, s obzirom na vrlo jadnu situaciju u Italiji nakon Drugog svjetskog rata. Među tim brojnim autorima najviše su se isticala tri imena – domaće snage scenarist Héctor Germán Oesterheld i crtač Alberto Breccia te Hugo Pratt, mladi i nadobudni Talijan koji će se za kojih desetak godina proslaviti kao otac “Corta Maltesea”. Legenda kaže da je upravo Hugo Pratt zaslužan za Brecciin umjetnički procvat pošto ga je žestoko kritizirao što crta „smeće nedostojno njegove umjetničke kvalitete“. Breccia dugo nije razgovarao s Prattom zbog toga, ali poslije je shvatio da je ovaj imao pravo. Poželio je stvarati nove, drukčije i vrednije stripove, a u Argentini mu ih je mogao napisati jedino Oesterheld.
Njih su dvojica prvo 1958. stvorila serijal “Sherlock Time” za Editorial Frontera, izdavačku kuću koju je osnovao sam Oesterheld i koja je iznjedrila neke iznimno važne stripove kao što su “Eternaut”, “Ernie Pike” i “Narednik Kirk”. “Sherlock Time” bio je kvalitetan i uspješan strip, ali, nažalost, Frontera je već neko vrijeme imala problema s distribucijom i poslovanjem, što je na kraju dovelo do nekoliko promjena vlasništva i naglog pada kvalitete. Oesterheldu, koji je čvrsto vjerovao u taj projekt jake domaće izdavačke kuće s jakim domaćim autorima, to je jako teško palo. Breccia je također bio u depresiji i u vrlo lošoj financijskoj situaciji zbog teške bolesti supruge i iznimno visokih troškova liječenja. U takvim su se okolnostima i raspoloženju 1962. bacili na stvaranje “Morta Cindera”.
“...raspravljao sam s Oesterheldom tri mjeseca, dok priča nije nastala kakva je nastala. Ja sam se bacio na stvaranje junaka, ali onako, na hladno, nije mi uspijevao... Onda sam mu rekao: ‘Vidio sam kako si počeo priču, neka se Mort Cinder ne pojavljuje na prvih petnaest ili dvadeset stranica, nego samo starac. A starac želim biti ja!’”
Starac je londonski antikvar Ezra Winston kojeg u početnoj, strašnoj priči „Ljudi olovnih očiju“ zlokobni i misteriozni znakovi odvode do grobnice pogubljenika po imenu Mort Cinder, koji se vraća iz mrtvih kako bi odvukao Ezru u sumorne, tjeskobne avanture i kako bi mu pričao priče koje su se dogodile u davnim vremenima. O Mortu ne znamo puno, ne znamo zašto je besmrtan ni kako je moguće da je bio prisutan tijekom izgradnje Babilonske kule ili u bitki kod Termopila, ali to nije ni bitno. Njegove priče zarobile su nas i usisale u sebe, kao da smo zaista ondje, njemu i Ezri uz bok, svjedoci ponekad nemoguće povijesti. Oesterheldove su priče natopljene nekom opojnom tugom i sjetom te pritom začinjene neobičnom, varljivom mješavinom gorčine i nade što uz vrlo izraženu poetičnost čitanje čini magičnim iskustvom. A onda na sve to dolazi Breccia.
Premda je scenarij meni osobno njegova malo bitnija komponenta, strip je u prvom redu ipak vizualna umjetnost, a crtež je ipak glavni razlog zašto ljudi vole i čitaju stripove. U ovih kratkih stotinjak godina koliko strip kao umjetnost postoji, svjetskom je scenom prodefiliralo mnoštvo izvanrednih, nevjerojatnih umjetnika koji su svojim kistom stvorili nevjerojatne svjetove, koji su svojom vještinom i talentom očarali generacije čitatelja, koji su se s pravom upisali među besmrtnike… Nezgodno je, nezahvalno, neprirodno i nepravedno ocjenjivati umjetnost, ali ako baš, baš, BAŠ moram odabrati samo jedan jedini najbolje nacrtani strip svih vremena, onda bi to bio “Mort Cinder”. Da, znam, svjestan sam težine ove rečenice i svjestan sam da riskiram lavinu negodovanja, ali čvrsto stojim iza nje.
Već u mom prvom susretu s Mortom na stranicama Stripoteke bilo je jasno da se radi o remek-djelu, usprkos manjkavostima u otisku. Fibrino prvo izdanje iz 2009. samo je to potvrdilo, mada su materijali korišteni za tisak i dalje bili daleko od savršenstva, ali kad sam prošle godine saznao da su u Španjolskoj urednici uspjeli pronaći veliku kolekciju originalnih tabli “Morta Cindera” i kad sam vidio te crteže u njihovu izvornom obliku, nisam mogao doći sebi. Te su stranice toliko pune snage, energije, ekspresivnosti i čarolije da ponekad jednostavno ne možete odvojiti pogled od njih, pogotovo kad su skenovi tako oštri da prikazuju svaki potez kistom, sve te mnogobrojne tehnike, eksperimente i trikove zanata koje je Breccia koristio da dočara specijalne efekte i atmosferu koju je želio postići. Čudna, nelagodna magla, sumrak koji nagovješćuje opasnost, prijeteće sjene, zlokobna močvara, tajanstvene šume, mračne i duboke špilje, zagušljive grobnice faraona – sve je to izvedeno grafičkom virtuoznošću bez premca. Ni likovi, naravno, ne zaostaju. Nikad nisu banalni, nikad svedeni na papirnate figure, nikad kopije, svi su posebni, iznimno uvjerljivo karakterizirani, pa makar igrali male, sporedne uloge, uvijek puni života i vrlo sugestivno prikazanih emocija u čarobnoj igri svjetla i sjene. Posebno su, očito, upečatljivi glavni likovi, Mort i Ezra. Ezru je Breccia crtao gledajući se u ogledalo, ali kao da je to ogledalo pokazivalo budućnost, kao da je mogao vidjeti trideset godina starijeg sebe, toliko njegov Ezra sliči svome tvorcu, dok je kao model za Morta poslužio nogometaš i budući strip-crtač Horacio Lalia.
Ovakav strip nedvojbeno zaslužuje i jednako kvalitetno izdanje, a ja se, bez imalo lažne skromnosti i pod punom kaznenom odgovornošću usuđujem izjaviti da je ovo Fibrino izdanje najbolje izdanje “Morta Cindera” na svijetu. Veliki format, prekrasan papir te nadahnut i opsežan pogovor Zorana Đukanovića (koji će vam dočarati Mortovu magiju puno bolje od mene) predstavljaju jedan od vrhunaca Fibrine produkcije i dodatno podizanje ljestvice na neke neslućene visine. A da stvar bude bolja, istodobno s Mortom objavili smo i Perramus, još jedno Brecciino remek-djelo. Ali to je već priča za neku drugu nedjelju...
Mort Cinder
Fibra
Orka specijal 39
240 x 320 mm
Tvrdi uvez, 260 stranica
180 kn
