Student dramaturgije Borna Vujčić na Brijunima stupa na veliku scenu

Različita shvaćanja pravde uništavaju milijune života

27.06.2015., Zagreb - Borna Vujcic, mladi dramaturg. Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
1/2
07.07.2015.
u 21:54

Prva ovogodišnja premijera Kazališta Ulysses bit će praizvedba drame Pečat koju je autor posvetio svom ocu Borislavu Vujčiću

Borna Vujčić ima 22 godine i upravo završava treću godinu studija dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Iza sebe već ima nekoliko studentskih projekata, a 27. srpnja na Brijunima će doživjeti prvu veliku premijeru u profesionalnom okruženju 15. sezone Kazališta Ulysses.

Dramu Pečat posvetio je svom ocu, prije deset godina preminulom Borislavu Vujčiću, jednom od utemeljitelja Ulyssesa.

Osim Gorana Grgića, koji ekipi donosi dragocjeno iskustvo, autor je za ostale dvije uloge odabrao svoje kolege. To su Katarina Strahinić i Silvio Mumelaš, a studentica je i redateljica Lea Anastazija Fleger.

Kako je nastao Pečat?

Nastao je na temelju kratkog dramskog teksta koji sam napisao za natječaj raspisan na zagrebačkoj i na još šest akademija diljem regije. Zadana tema je bila pravda. Ovo je moj pokušaj, jedan moj glas, a nipošto nekakva točka na i ili kraj razgovora o toj svevremenskoj temi.

Predstavu pogoni različito shvaćanje pravde moja tri lika, a različita shvaćanja pravde mogu utjecati na tisuće i milijune života, mogu ih stvoriti, okončati. Moj se rad našao među šest odabranih koji bi sljedeće sezone trebali biti izvedeni u suradnji akademija iz regije. Meni su pripali redatelj iz Beograda i glumci iz Sarajeva.

Neki će reći opet jugofilija i jugonostalgija... Kako doživljavate tu retoriku?

Ona je za mene prilično pogrešna i destruktivna jer na silu nastoji negirati nešto što je prilično nesvrhovito negirati. Htjeli mi to ili ne, ovi narodi su neminovno povezani jezično, kulturno i duhovno, mimo bilo čijeg mišljenja i mimo govora o državnim zajednicama, političkim rješenjima i nacrtanim granicama. Ta povezanost nije nečije mišljenje nego činjenica i nama preostaje njegovati je. Te prisilne, pogrešne i destruktivne sentimente koji je negiraju mogu razumjeti, mogu razumjeti i kako je do njih došlo, ali ne mogu reći da ih poštujem.

Kako doživljavate toliku razliku u mišljenju između vas i mnogih vaših vršnjaka?

Dakako da u krugu svojih kolega nalazim više tolerancije i odobravanja, ali svejedno nekim čudom i moji vršnjaci rođeni 1990-ih nalaze opravdanje za negativne stavove prema ovakvoj vrsti suradnje.

Oni zapravo forsiraju i sebe i druge u neke kalupe koji nisu prirodni, pozivajući se na traume koje sami nisu ni mogli doživjeti. To je preuzimanje retorike koja nikako ne pristoji naraštaju koji bi, ma koliko to klišeizirano zvučalo, trebao stremiti pomirenju, a ne zaoštravanju noževa na tim granicama.

Jeste li vi svoj stav dobili od roditelja?

Jasno mi je zašto se može činiti da je tako, ali zapravo nema značajne poveznice kućnog odgoja i mojih stavova. Oni jesu kompatibilni s onima mojih roditelja, ali konkretno, u pitanjima identiteta, nacije, religije i takvih pripadnosti mene moji roditelji nisu htjeli odrediti. Dali su mi opću razinu ljudskosti i razmišljanja od kojih sam vlastitim iskustvom, istraživanjima i životom došao do toga što danas mislim.

S kakvim osjećajima očekujete premijeru?

Zapravo je zanimljivo koliko je lako ismijavati se klišejima dok sami ne dođemo do potrebe da ih koristimo. Ne znam što bih rekao nego da je to za mene velika čast i odgovornost i prema prošlosti, i prema sadašnjosti, i prema tati koji je to začeo i ostavio iza sebe kao nasljeđe. Naravno, to je i bitna točka u karijeri. Ali, na sve to puno više gledam kao na nešto bajkovito na tom potpuno neobičnom i nestvarnom otočju na kojem se dešavaju predstave. Kazalište Ulysses za mene je bilo čarobno od prvog dana, a sada još i više kada prvi put dajem nešto svoje.

Jeste li s Ulyssesom od samog početka?

Prvi put sam zakoračio na Briujne sa sedam godina i prvi kazališni događaj koji pamtim je sudjelovanje u nastanku Kralja Leara. Ta kultna predstava nastala je snalaženjem na licu mjesta s onim što se tamo našlo. Uz to se poklopilo da su svi imali djecu otprilike moje dobi koju su doveli sa sobom.

Mi smo sudjelovali kao statisti, trčkarali smo i plesali po toj šumi dok se dijeli francusko kraljevstvo, što mi, naravno, tada nismo razumjeli, ali imali smo svoje kostime i rekvizite i bilo nam je lijepo. Danas to rade neka nova djeca.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije