Tri i pol godine prošlo je otkad je Arsen Dedić objavio svoj
posljednji studijski album “Na zlu putu”. Ako smo
se za novo studijsko izdanje trebali malo strpjeti, nismo čekali uzalud.
Za
crticu nježnije
Na “Rebusu” – kao uostalom ni u njegovu
dosadašnjem opusu, što ga, između ostaloga,
razlikuje od gotovo cjelokupne hrvatske glazbene scene – nema
nijedne pjesme “tek onako”, za popunjavanje kvote,
nijedne koja bi nas navela da pomislimo kako je za njezin nastanak
trebalo više muke nego nadahnuća ili da je napisana bez
autorskog razloga.
Domišljato sročene i neočekivano rimovane (sestra/Petra,
vjesnik/rječnik, strane/tajne, prozračno/višeznačno),
nenametljivo ironično-duhovite, sadržajno bogate i slikovite stihove
Dedić pjeva prepoznatljivom osebujnošću i
autoritativnošću, ali koju crticu nježnije i prijateljskije
nego što smo od njega navikli, slušatelju
“na uho, s rukom na ramenu”.
Linije
života
U donekle sentimentalnom, ali nimalo pekmezastom tonu, tekstovi
uglavnom zapažaju nepravilnosti i neskladnosti života, izražavaju
osjećaje nezadovoljstva, žal za prošlošću,
spominju mrtve prijatelje, kratke linije života, uspomene, stara pisma,
posljednje želje, oblačno vrijeme..., a tek jedna pjesma,
“Vedro je”, oslikava opuštenost i
zadovoljstvo.
Glazbeno-aranžmansko-produkcijski “Rebus” je, kako
nas je Arsen i navikao, uhu ugodna, radiofonična cjelina, s pjesmama
uglavnom umjerenog tempa i ponudom zvukovlja u rasponu od onoga
računalnoga i naglašeno revijsko-hotelskog duha
(“Petra”), preko onoga s laganim dodirima jazzy
rocka ili bluesa (“Poslije Padove”,
“Prijatelj”) i francuske šansone
(“Pisma”), neobičnijih rješenja s
mrvicama uznemirujuće neugode (“Ima, a ne zna”) i
onih, možda najsretnijih, u kojima ga prati samo jedan instrument
– klavir sina Matije u “Pijanistu” ili
gitara u završnoj, recitativnoj “Posljednjoj
želji”.
'Rebus', novi album Arsena Dedića nakon tri i pol godine
