Nazivaju ga “kumom” džihadističkog pokreta na Zapadu. Abu Muntasir, 55-godišnjak iz britanske grofovije Suffolk, regrutirao je stotine, strahuje se, i tisuće mladića u terorističke skupine za račun Islamske države ili Al-Qa’ide kako bi se borili i ginuli u tuđim ratovima. Bio je jedan od prvih utjecajnih propagandnih lordova džihada koji je diljem Velike Britanije širio radikalne islamističke poruke. Još tijekom 80-ih i 90-ih pomogao je radikalizirati tisuće mladih muslimana ohrabrujući ih na odlazak put Afganistana, Kašmira, Burme, Bosne i Čečenije, u novije doba i na teritorij Sirije, Iraka i Libije. Kao da ni to nije bilo dovoljno, odškrinuo je vrata svoje domovine raznim govornicima iz inozemstva, lažnim prorocima koji su se govorima punim nasilja i mržnje obraćali nezadovoljnoj muslimanskoj braći. Ozloglašeni Ali al-Timimi, koji danas u zatvoru služi doživotnu kaznu zbog poticanja na terorizam, te Anwar al-Awlaki, ubijen u napadu dronom u Jemenu – u nas poznat kao “bjelovarski zet”, suprug Irene Horak iliti “al-Qa’idine nevjeste” – samo su neki od onih koji su, uz svesrdnu Muntasirovu pomoć, trovali britansku mladež. Spomenuti “kum” i još nekoliko bivših ekstremista koji su godinama upućivali britanske mladiće kako poći putem bijesa i mržnje, glavni su protagonisti dokumentarnog filma “Džihad: Priča o drugima” autorice Deeyah Khan, koji je 23. veljače prikazan u programu Zagrebdoxa.
Vođena gotovo opsesivnom osobnom znatiželjom kako bi otkrila zašto tisuće muslimana rođenih na Zapadu napušta svoje udobne domove kako bi se borili za nakaradnu tvorevinu nazvanu Islamska država, hvaljena redateljica dokumentarnih filmova koji su joj donijeli nagrade Emmy i Peabody provela je 18 mjeseci portretirajući neke od “očeva” džihada u Velikoj Britaniji.
Bavi se osobnim razlozima pojedinaca koje privlači svijet džihada i onih koji su se iz njega izvukli, a njezina potraga vodi je na ulice moderne Britanije, gdje upoznaje mlade muslimane uhvaćene između ekstremizma i borbe protiv terorizma. Susreće ih bijesne i otuđene, kako se bore s diskriminacijom i krizom identiteta, dok ih odbacuje i dominantno društvo, njihove zajednice i obitelji. Svoje odgovore stoga će potražiti u korijenima zla.
Nasilna prošlost
“Nakon povratka u Veliku Britaniju s bojišnica inspirirao sam i regrutirao mlade, osnivao novčane fondove i kupovao oružje, gotovo 20 godina”, ispovijeda joj se “kum” Abu Muntasir, mučen nasilnom prošlošću, jecajući pred njezinom kamerom dok se prisjeća horora koji je preživio na ratištima u Bosni i Afganistanu. Trajala je ta indoktrinacija, otkriva, sve dok jednog dana, ratujući u džunglama Burme, nije iznenada osvijestio da “ova klaonica nema nikakve veze sa svetim ratom” i tada je nasilju okrenuo leđa.
Nadalje priča kako je prva, potom i druga generacija imigranata bila prisiljena živjeti dvostrukim životima. “Za to krivim roditelje. Ako nisu bili u stanju natjerati svoju djecu da im priznaju što se s njima događa izvan kuće, onda imamo golem problem. Mnogi od roditelja potiho su žmirili na islamski ekstremizam, ali nisu uočili da su njihove sinove i kćeri pogrešni ideali otpuhali u ratove koji se ne mogu dobiti. Mržnja nije ono što islam i Prorok uče svoju sljedbu. Bio je to virus koji je inficirao cijelu generaciju. Danas se taj virus razmnožio”, govori dok duboko žali što je sijao sjeme zla i moli da mu bude oprošteno, kao što je i on oprostio.
“Abu Muntasir je bio karizmatična, očinska figura tim mladićima, pa i meni”, svjedoči jedan od Muntasirovih bivših sljedbenika Alyas Karmani, “pionir” džihada iz 90-ih, danas mirovni aktivist i imam u Bradfordu. “Nikad nisam bio ekstremist. U meni je uvijek budan bio unutarnji glas koji je govorio da puno tih ideja nije ispravno. Ali bio sam bijesan. Imao sam vrlo nasilna oca, na ulici sam se suočavao s rasizmom. Bio sam ljutit i frustriran i tako smo zasadili virus, a današnja djeca taj su virus s lakoćom dohvatila. Danas, kao i nekad, mladi ljudi žele promijeniti svijet, osjetiti se voljenima i živjeti taj osjećaj pripadnosti, osjećaj privrženosti. No taj osjećaj lako je pronaći i na nekoj stranputici.”
Da biste se borili protiv enormnog broja mladih ljudi koji napuštaju Britaniju radi borbi u Siriji, Iraku i Libiji važno je, nastavlja “obraćenik”, da se fokus jalovih rasprava preseli prema razumijevanju humanih, ljudskih elemenata u toj opasnoj “igri”.
“Odlazak u džihad nije priča o idealima: 90 posto njih nikad nije ‘potpisalo’ iz ideala, već zbog drugih, posve prozaičnih razloga. To je novi rock and roll: džihad je seksi. Dijete neugledna izgleda danas, s puškom u ruci, izgleda više nego dobro. Sada može ugrabiti kakvu nevjestu, sada je moćan. Puška u ruci džihadista isto je što i Ferrari za brokera. Ako su potišteni i imaju problema sa seksom ili prijateljstvom, kome će se obratiti? To ih čini izloženima i ranjivima. Moramo prestati gledati muslimane kao “drugačije” jer oni to nisu. Gledajmo na njih kao na jednake”, sugerira nekadašnji džihadist Karmani.
Rođena na Zapadu
Autorica Deeyah Khan, nagrađivana redateljica i aktivistica za ljudska prava, i te kako je pozvana progovoriti o ovoj eksplozivnoj temi. Rođena u Norveškoj, u obitelji imigranata podrijetlom iz Afganistana i Pakistana, vrlo dobro razumije sudar svjetova koji je iznjedrio zlo poput džihada. Njezin otac predstavljao se liberalom, što je bilo tek djelomično istina. Premda je nije prisilio na dogovoreni brak, odabrao joj je karijeru i tako zacrtao profesionalni život, bez prava žalbe. Gospodin Khan, naime, vjerovao je da postoje samo dva zanimanja bez predrasuda o rasi i spolu, a to su glazba i sport. Stoga je ohrabrivao kćer da postane pjevačica, bacivši u smeće sve njezine igračke kad joj je bilo tek sedam godina, tjerajući je na intenzivne satove pjevanja. U tome je požnjela uspjeh pa je mlada Deeyah u dobi od 10 godina postala uspješna pop-zvijezda, hvaljena kao primjer multikulturalne Norveške. Međutim, ubrzo je, i ona i njezina obitelj, počela primati prijetnje smrću iz redova islamske zajednice koja je smatrala da “jednoj ženi ne priliči nastupati na sceni”. Zlostavljana na ulici i u strahu za goli život, Deeyah se odselila u London s prvim danom punoljetnosti, no kada je nastavila nizati uspjehe na britanskoj sceni i kada su se prijetnje smrću nastavile i iz tamošnje muslimanske zajednice, djevojka se preselila u Sjedinjene Američke Države, zauvijek odustavši od glazbene karijere.
“Tijekom tih mračnih godina, nisam imala pojma što da radim sa sobom. Silno izgubljena, počela sam volontirati s mladim ljudima. Nakon nekoliko godina osjetila sam se odmornijom, mirnijom i sretnijom no ikada”, kazuje redateljica.
Borba s demonima
U to vrijeme, čula je mnoge mlade koji prolaze identične borbe s demonima unutar svojih zajednica i unutar obitelji, poput nje same.“Bila sam užasnuta kad sam otkrila koliko se mladih ljudi istočnog podrijetla diljem Velike Britanije, kasnije i SAD-a, okrenulo ekstremizmu. Svjedočeći ispovijestima mladih koje su gušili poput mene, prisiljavali na dogovorene brakove ili pak tjerali da potiskuju svoju homoseksualnost, pronašla sam dotad nepoznatu snagu u sebi i prestala šutjeti”, kazuje redateljica.
Vodeći opsežne intervjue s brojnim britanskim muslimanima, perjanicama pokreta koji regrutira, prikuplja sredstva i ratuje, uzroke je potražila na izvoru, koji datira u prošlo stoljeće.
“Ovaj pokret nije nov: na Zapadu traje već tri desetljeća. Trend regrutiranja ljudi iz Velike Britanije, Danske, Belgije... počeo je u ranim 80-ima, u vrijeme kada je jedan konflikt slijedio drugi. Pogrešno je misliti o džihadu kao o novijoj pojavi: uočavamo ga tek sada jer je ISIL tako silno brutalan i javan, a pritom se služi kamerom za širenje pokreta. Na Zapadu su našu pozornost zaokupili, pa i probudili, tek nakon rušenja tornjeva Blizanaca 11. rujna 2001. godine”, ističe redateljica Deeyah Khan.
Nije zadovoljna javnim diskursom o motivima zbog kojih mladi odlaze u džihad. “Neprekidno se vrtimo u krug pričajući o ideologiji, o političkom i vojnom odgovoru na taj pokret te o potrebi jačanja nadzora nad njim. Međutim, štogod mi poduzimali i kako god razumijevali džihad, očito negdje griješimo jer pokret neprekidno jača i otima sve više naše djece”, upozorila je Deeyah Khan. Premda priznaje kako je na početku snimanja dokumentarca bila sumnjičava i prilično pesimistična, danas osjeća stanovitu nadu jer je bliža razumijevanju motiva zbog kojih mlade ljude privlači džihad. “Ako su džihadisti čudovišta od prvog dana, onda raspolažemo tek limitiranim opcijama kako bismo ih suzbili. Međutim, ako džihadisti postaju čudovišta, u što vjerujem, svi su temeljni razlozi za njihov ekstremizam u biti psihološki, vrlo ljudski. Neki od njih postali su čudovišta jer nisu pronalazili smisao, zbog izostanka osjećaja pripadanja obitelji, tragajući za smislom postojanja na ovome svijetu, baš kao i svi mi. I u tome leži lijek za suzbijanje ekstremizma, u tome leži nada.”
Odgovor na prijetnje
Muškarci koje je intervjuirala često su se priključivali džihadu “kako bi ustali protiv nepravde” da bi, tek nakon dolaska na bojišnice diljem Bliskog istoka, potkraj prošlog stoljeća, shvatili kako taj rat zapravo nema dodirnih točaka s “patnjama muslimana”, već s lokalnim politikama pa strani borci dragovoljci nisu postajali ništa doli topovsko meso.
“Taj trend ni danas nije drugačiji, samo što naša djeca toga još uvijek nisu svjesna. Moramo jače odgovoriti na tu prijetnju. Možda nećemo biti u mogućnosti posve rastaviti taj pokret, ali vjerujem da možemo znatno smanjiti broj mladih koje džihad uspijeva uvući u svoje redove.
...da se mene pita, oprostio bih vam svima, (osim onima koji su vrsili egzekucije - njima smrtna kazna, pa makar bili maloljetnici)...ali samo ako bi svi presli na krscanstvo, te tako sami satrli tu vasu bezumnu vjeru, koja dan danas u 21.st. krije u sebi toliko zla, proturjecnosti, srednjovjekovne neukosti, te opce gluposti i nepravde.