U svibnju prošle godina Marina Šur Puhlovski slavila je kao autorica najboljeg neobjavljenog romana. Vrijednu nagradu VBZ-a od 100 tisuća kuna dobila je za roman “Divljakuša”, a pred čitateljima se ovih dana našla i njena nova zbirka kratkih priča – “Treći život druge violine” (VBZ, urednica Sandra Ukalović, 99 kuna).
Plodna hrvatska književnica, koja redovito sudjeluje i u natječaju za kratku priču Večernjeg lista, i ovdje se predstavlja kao punokrvna kratkopričašica, a kada bismo u nekoliko riječi saželi čime se bavi u ovoj zbirci priča, bila bi to ljubav u svim svojim pojavnim oblicima, ona za koju nikada nije prekasno i u kojoj (baš nikada) nismo druge violine.
A kroz te priče o ljubavi iskrsavaju sudbine ljudi koji žive tu oko nas i koje nipošto nisu lake. Tako se njeni junaci bore s tugama najrazličitijih vrsta, iza njih su neki već uvelike proživljeni (ponekad i promašeni) životi, a pred njima naoko tek dani (ubitačne) starosti. Upravo su starenje i starost jedna od važnih podtema gotovo svake priče u ovoj zbirci. U društvu koje je poharala prvobitna akumulacija kapitala, koja je u naše krajeve zakasnila nekoliko stoljeća, starost nema ni dostojanstva ni mira. U obiteljima koje su razorene u Drugom svjetskom ratu, da bi potomci stradali u Domovinskom ratu, čije su tvornice i bogatstva otimani i pljačkani, starost dolazi kao zadnji čin ubrzanog propadanja i konačnog suočavanja sa životom. U svakoj svojoj priči autorica kao da podvlači imaginarnu crtu pod imaginarne živote, a rezultati ispod tih crta uvijek su u minusu.
Realna je to slika života oko nas, odlično napisana, s obiljem životnih sitnica, natruhama nostalgije, prstohvatom začudnosti, ponekad i poetske razigranosti, ali bez ikakvih pretjerivanja, uljepšavanja i karikiranja. Za sve koji vole formu kratkih priča ovo je štivo koje se ne smije zaobići.
