U hrvatska kina stigao je dugo očekivani drugi nastavak filmskog serijala “Prometej”, marketinški pametno preimenovan u “Alien: Savez” kako bi se privukli fanovi ranijih “Aliena” neskloni “Prometeju” Ridleya Scotta.
Podsjetimo, radi se o novom serijalu smještenom u svijet kojim je puna tri desetljeća vladala Sigourney Weaver u ulozi nezaboravne Ellen Ripley, utjelovljenja ženske (i majčinske) snage kojoj umjesto usisavača u rukama bolje leži bacač plamena te koja se jedina uspijeva suprotstaviti jezivom ksenomorfu koji prijeti opstanku svemirom raštrkane ljudske civilizacije budućnosti.
Radnja novog filma smještena je deset godina nakon “Prometeja”, kada udar solarne baklje prekida miran san posade kolonijalnog broda Savez. U pokušaju da poprave brod na kursu prema planetu koji su naumili nastaniti, presreću signal koji ih zove da istraže obližnji, dotad neotkriveni planet neobično nalik Zemlji.
Okrenuo se klasicima
Brojni fanovi bili su revoltirani nepotrebnim inzistiranjem Ridleya Scotta na osuvremenjavanju “Aliena” uvođenjem brojnih novih čudovišta koja su “Prometej“ učinili kaosom zombija, mitskih bića i kukcolikih svemiraca.
Iako je patogen koji izaziva bizarne mutacije prisutan i u radnji “Alien: Saveza”, konfuzna atmosfera “Prometeja” primirena je, a film se umjesto pokušaja dodvoravanja novim generacijama okrenuo klasicima znanstvene fantastike, citirajući, primjerice, “2001: Odiseju u svemiru” Stanleya Kubricka, pa čak i “Ratove zvijezda” Georgea Lucasa.
Iako nije potpuno nestala, lik Elizabeth Shaw koju je utjelovila Noomi Rapace nije u fokusu novog filma, u kojem je naglasak stavljen na Katherine Waterston u ulozi Daniels, koja se nažalost ne uspijeva mjeriti s karizmom prethodnice, a legendarnoj Sigourney Weaver nije ni do koljena.
U prvi plan zato je isplivao izvrsni Michael Fassbender u ulozi sintetičkog Davida i njegova “brata” Waltera, a upečatljivu sporednu rolu imao je i Danny McBride kao svemirski kauboj Tennessee.
Ontološka pitanja
“Alien: Covenant” vješto je režirana, zabavna i napeta svemirska avantura u kojoj se našlo mjesta za razradu ontoloških pitanja načetih u “Prometeju”.
U prizorima borbe i ključnim zapletima ziheraški prati šprancu originalnih filmova, što samo po sebi ne mora biti loše jer se radi o zaista kultnim djelima ne samo žanra nego i ukupne filmske umjetnosti, no prečesto upada u zamku predvidljivosti, pa i neuvjerljivosti, na trenutke djelujući kao parodija vlastite prošlosti.
odličan film, moram pogledati