Novi roman virovitičke glumice i nagrađivane književnice Vlaste Golub "Ritam odlazaka" (Disput, urednik Josip Pandurić) svakako valja ubrojiti u psihološki snažno iznijansirane romane u kojima ima i puno simbolike, a možda čak i mistike. Ovdje je riječ o prozi koja se intenzivno bavi ženskim sudbinama u neimenovanom, ali ne prevelikom gradu u kojem društveni, izvanjski kontekst događaja, baš kao i njihov linearni, prirodni tijek nije u prvom planu. Autorica, doduše, s lakoćom prelazi s jednog lika na drugi, treći i četvrti, baš kao i iz jednog vremenskog razdoblja u neko drugo, nažalost, ne odveć različito. A čitatelj se u tim dobro strukturiranim prelazima mora prilično potruditi da bi pronašao obiteljske i sudbinske poveznice, baš kao u nekom rebusu, ali rebusu koji nikako ne služi za opuštenu razbibrigu.
Jer u "Ritmu odlazaka" radi se o punokrvnim ženama, dvije majke i dvije kćeri, koje su imale živote bolno ispunjene tragedijama. Te su tragedije djelomično uobičajene (raznorazne boleštine, opipljive tjeskobe, umiranja unutar uže obitelji, obiteljski sukobi i nerazumijevanja) i za njih bi se moglo reći da idu u rok službe, a djelomično ipak neuobičajene, jer silovanje nikako nije čin koji bi se trebao smatrati čestom i redovnom pojavom u ljudskim odnosima, baš kao ni surovo postupanje prema vlastitoj ili tuđoj djeci. Roman je ispunjen psihijatrijskim tretmanima, neljudskim muškim postupcima prema ženama koje ti isti muškarci hladno odbacuju kada im više ne mogu služiti kao kuharice, spremačice i peglačice, ali i osobama koje u nekom trenutku trebaju cjelodnevnu zdravstvenu skrb jer više ne mogu funkcionirati same u svojem intimnom prostoru. "Ritam odlazaka" bavi se i ljudskim emotivnim gubicima koje je s protekom godina sve teže pratiti i sanirati jer se nekada događaju u (pre)kratkim i preintenzivnim vremenskim periodima.
Opisuje ovaj roman bespoštedno slučajeve kada su djeca ostavljena na milost i nemilost više ili manje rigidnim i surovim pomajkama i maćehama i kada su im sjećanja na najranije djetinjstvo izvor trauma i poriv za grozničavim traganjem po zabačenim zakucima starih ladica u domovima koji to odavno nisu. Muškarci su u ovom ženskom, iako još uvijek i bipolarnom svijetu, usputna pojava, nužno zlo, a ponekad i motiv za osvetničko ponašanje. Ali su i razlog za iskrenu, suptilnu i požrtvovnu brigu, kratkotrajno oduševljenje i djevojačko ljupko maštanje. Jer i oni stare, i oni imaju svoje probleme i frustracije, i njih čeka neumitni kraj. Ni njih nitko nije pitao jesu li sretni sa svojim urođenim ili naučenim muškim ulogama, i to još u društvu u kojem se muškarce uči da nipošto ne smiju pokazivati osjećaje ni zaplakati kada im se plače. Iako bježi i od najmanje političke angažiranosti, a onda i od konkretizacije vremena u kojem se radnja zbiva, ovaj obiteljski roman nije imun na socijalne teme. Dapače. Itekako se dobro zna tko u ovom romanu ima privilegiraniji, a tko mukotrpniji život. Koga muče i one najbanalnije, za mnoge zanemarive ekonomske brige, a tko je u tom pogledu puno opušteniji i povlašteniji, ne nužno i sretniji. Tko ima, a tko nema. Autorici je također potpuno jasno do koje su mjere njezine junakinje ovisne o materijalnim uvjetima života, baš kao što joj je kristalno jasna i ta tragična i patetična patrijarhalnost u čije se ime vuku neki međuljudski konci bez obzira na karakter pojedinki i pojedinaca.
Stoga se može zaključiti da je želja Vlaste Golub da u ovom romanu progovori ne samo u vlastito nego i u ime drugih žena s čijim je životima bila upoznata i koje su u nekom trenutku osjetile potrebu za pobunom i raskidom starih i trulih veza od kojih se vrlo često i ne može pobjeći, pogotovo ne u malim sredinama u kojima svi znaju sve o svima. Ili si to samo utvaraju. U ovom romanu će stoga ama baš svatko pronaći i djelić vlastite biografije. I u njega uroniti kao što se uranja u razbarušenu roditeljsku ostavštinu prepunu starih fotografija, vrlo često s likovima o kojima više nitko ne zna tko su, ali i dokumenata s čudnim, neprepoznatljivim portretima i starim, ofucanim žigovima te predmetima koji se odavno već ne koriste. Ali imaju svoju snagu i svoje poslanje. Baš kao i ova knjiga.
