Za Veroniku Ž. govorili su da je nježno lijepa. I dodavali: "Kao da
nikad nije rođena među nama". "Jednom ćeš o meni morati napisati
priču", rekla mi je prije punih deset godina. Bila je to posljednja
rečenica koju mi je Veronika uputila nakon što smo pred zračnom lukom
izašle iz taksija. Nije mi dopustila da je otpratim u zgradu. Nije se
čak ni okrenula, nije mahnula, nije poslala poljubac. Usputni
prolaznici mogli su u njoj vidjeti uspješnu poslovnu ženu koja na pragu
prve zrelosti odlazi na obećavajući blagdanski provod u inozemstvo.
Tamnozeleni kovčeg dobro je pristajao uz njezin svijetlosmeđi ogrtač.
Ispunjen uspomenama pratio je svoju vlasnicu prema Australiji, novom
Veronikinu životnom odredištu. Stajala sam na parkiralištu sve dok u
zraku nisam vidjela zrakoplov koji se ubrzo nakon uzlijetanja pretvorio
u malu svjetleću točkicu. Ne znam koliko je vremena prošlo; sat, dva
ili čak više. Jedino što sam osjetila, i čega se zapravo sjećam,
bila je studen.
Hladnoća i tuga ježili su mi površinu kože. Badnje podne, dan uoči
Veronikina trideset i šestoga rođendana, vedrilo je nad gradom. I
sličilo je na ženu koja je svih tih godina, koliko sam je poznavala,
budno slagala kalendar osobne biografije. Sve važne stvari događale su
joj se krajem prosinca. "Ako ikada ode, otići će na Božić", govorili su
oni koji su prije mene prepoznali Veronikino nezadovoljstvo gradom u
kojem smo rođeni, u kojem smo odrasli i rodili djecu. I bili su u
pravu. Napustila nas je ponijevši sa sobom vjeru da u noći Sinovljeva
rođenja anđeli posjećuju poslušnu djecu. Uspijevaju se provući kroz
dobro zatvoren prozor, ne ostavljajući tragove.
Još kao sasvim malu djevojčicu uspoređivali su je sa slavnim glumicama
i bračnim drugaricama velikih svjetskih državnika. U času kad je došla
na svijet, lice joj je svjedočilo iskustvo. Dežurnoj mladoj primalji,
koja je teški porod pratila punih devet sati, činilo se da će mala
onakva još neokupana prohodati, ili barem progovoriti. "Ovakvo zrelo
lice, ovakvo što, ovakvo...", ponavljala je sestra držeći glavu objema
šakama. A djevojčica je itekako imala što reći.
Iz svog popisa primjedbi mogla je izdvojiti podatak da se stručno
osoblje, dok je njezina majka jaukala u trudovima, iza paravana
kriomice sladilo božićnim kolačima i nazdravljalo domaćim kruškovcem.
Istina o dječjem pogledu, koje u trenutku dolaska na svijet govori
život, prenosila se u pričama različito talentiranih kazivača. I kroz
godine poprimala je okus legende. Glavno mjesto u priči dugo je ipak
pripadalo njezinu ocu. Jer, čuvši u rano jutro da mu je supruga rodila
kćer, predradnik tvornice strojeva prvo je počastio društvo nebrojenim
rundama domaće žeste, a zatim se ne zna se koliko sati
poslije na neposlušnim nogama uputio prema rodilištu.
"Zna se tko se rađa na Božić", rekao je pospanom portiru na
ulazu. Portir se isti čas razbudio, uzeo telefonsku slušalicu i u nju
ponovio tek izgovorenu rečenicu ponosnoga oca. Komu i zašto, saznat će
predradnik za samo nekoliko sati, u blagdansko mirno poslijepodne kad
mu na vrata jednosobnoga prizemnog stana radničke četvrti pozvone
redari crvenih promrzlih ušiju. "Zbog slavljenja katoličkog praznika na
javnim mjestima i širenja vjerskih ideja po socijalističkim
zdravstvenim ustanovama privodite se na saslušanje", bili su
nepogrešivo odlučni.
Veronikina majka unijet će kćer u prazan dom. Na stol će staviti
naranču s listićem, onu istu koju joj je muž donio u bolničku sobu,
rekavši joj: "Zna se tko rađa na Božić". "Tiše. A možda je bila i
Badnja noć. Rođena je oko ponoći, ne znaju točno", šapnula mu je i
poljubila ga u čelo. Otac će svoju jedinicu vidjeti tek nakon tri
mjeseca. Iz zatvora će se vratiti mršav, zabrinut i nesretan.
Zaboravit će na blagdane, svečani ručak i boju božićnoga kruha. Na
pitanje kada mu je rođena kći, sagnut će glavu i reći: "Nije važno, sve
su godine i svi datumi ionako jednako nesretni." Odgovorni će ga na
posao pozvati tek u kasno ljeto. Dočekat će ga nova sistematizacija,
prema kojoj će morati ustajati dva sata ranije i raditi na otvorenomu,
i to sve za dohodak najniži u kombinatu. Kasne smjene u mjesecu
prosincu bit će rezervirane na njegovo ime i prezime.
Svake Badnje noći njegova će žena, kriomice, pod jastuk njihove
nestvarno lijepe jedinice stavljati paketić s jednom narančom, vrećicom
bombona i najmanjom čokoladom. Ujutro će djevojčici govoriti da ju je,
dok je ona sanjala kristalne snjegove, kroz zatvoren prozor posjetio
anđeo. I molit će je da to zauvijek ostane tajna sklopljena između njih
dviju. Djevojčica će plakati ne vjerujući da su mu krila ostala
neozlijeđena. Naranču će pojesti tek na Silvestrovo. Majka,
preplavljena strahom i umorom, svakog će joj Božića zaboravljati
čestitati dan kada je ugledala život i zbunila oči mlade primalje.
Što je to uopće rođendan Veronika je saznala tek u prvom razredu pučke
škole. Krajem rujna kuštravi je dječak iz prve klupe predao učiteljici
škaniclu napunjenu voćnim bombonima. Učinio je to važno i uz rečenicu:
"Imam rođendan, poslala je moja mama da počastim drugove u razredu". A
da je i ona u vlasništvu jednoga tako posebnoga dana, Veroniki je
priopćila ista ta učiteljica.
Jednoga prosinačkog dana, samo nekoliko dana prije završetka godine,
zaustavila je djevojčicu na izlasku iz razreda i vrlo odrešito
izustila: "Sutra nemoj donositi slatkiše, da se krivo ne shvati. Imaš
peh, imati rođendan baš na taj dan, peh koji će te pratiti cijeli
život." Kad se vratila kući, otac je oblačio radničko odijelo i spremao
se na posao. Potpuno zbunjena, prenijela mu je učiteljičinu rečenicu.
Ljutit, počeo je zapjenjeno urlati. Dozivao je blagdane, rođendane,
partiju, život, portire i pravdu. Nije zaboravio spomenuti i pahulje
koje danonoćno padaju.
A u noći, vrativši se s posla, uz Veronikin je krevet položio dvije
naranče. Pod jastukom je već bila još jedna. "Ove godine posjetila su
me dva anđela. Prvi za Božić, a drugi za rođendan. Znači da sam i ja
rođena. Baš kao i druga djeca iz razreda. I ja sam danas počela imati
rođendane", izgovorila je glasno, osjećajući da je novi anđeo ukinuo
starom pravo na tajnu. "Treba zaslužiti roditi se na Božić. Dar djeci
poput tebe. Čistoj, čistoj; kao suza, suza, suza, kao, kao Badnja noć",
ponavljao je otac. I jecao.
Ubrzo su Veronikina ljepota i mudrost, otkrivene u trenutku rođenja,
shvatile neugodu preklapanja datuma. Počele su saznavati i vrijeme u
kojem je jedan telefonski poziv tek probuđenoga portira mogao
promijeniti nečiji život. Poslije otkrivanja rođendana, Veroniki su se
važne stvari počele događati baš na Božić; sva zaljubljivanja, svi
gubici, svi uspjesi, sva razbolijevanja.
Na Božić je iz našega mjesta odnijela svoju nježnost. U zeleni je
kovčeg složila miris naranče, vjeru u neozlijeđena krila dvaju anđela i
saznanje da je i ona jedanput bila rođena. S njima je uzletjela u
visine. A dolje, njezin je rodni grad svjetlucao i mirisao na božićni
kruh. Mir i ljepota nudili su se svima, čak i onima koji su, promrznuti
u ispovjedničkom redu naše župne crkve, za Veronikom tiho plakali.
BOŽIĆNE PRIČE
Rođena na Božić Julijane Matanović
