U europskom projektu Hena coma nazvanom Europa iznutra i izvana red je došao i na jednog relativno mlađeg austrijskog pisca (rođen je 1982. godine) Clemensa Johanna Setza i njegov četvrti po redu roman "Indigo" iz 2012. godine. A u međuvremenu ih je napisao i objavio još, što samo svjedoči da je tu riječ o plodnom autoru (inače i dramatičaru i prevoditelju) koji je u rodnom Grazu upisao studij matematike i germanistike.
Roman "Indigo" na hrvatski je preveo Dalibor Joler (što nije bio nimalo lagani zadatak), a uredila ga je Marina Negotić. "Indigo" je još jedan u nizu suvremenih romana u kojima autori vlastitoj biografiji suprotstavljaju priličnu količinu neomeđene i prilično razbarušene fikcije, u ovom slučaju medicinske i psihološke provenijencije.
Tako i u ovom romanu imamo lik mladog profesora matematike Clemensa Setza koji dolazi na polugodišnji rad u zabačeni i tajnoviti štajerski Institut Helianau specijaliziran za djecu sa indigo sindromom. A kakva su to djeca? Pa djeca koja mogu nenamjerno postati jako neugodna za okolinu, jer ako im se ljudi (što se odnosi i na članove najbliže obitelji) previše približe, u pravilu dobivaju vrlo neugodne glavobolje, vrtoglavice i mučnine. Ukratko, osjećaju se jako loše.
Stoga imućniji roditelji te djece svoje mališane daju u Institut (koji ipak nije nikakva nekakva isključivo sadistička utvrda koju čuvaju surovi stražari) nego mjesto koje protokolarno spokojno posjećuje i austrijski savezni predsjednik. Ali i to mjesto krije svoje tajne, a kada te tajne o relokaciji usamljene i nesretne djece i njihovu fizičkom kažnjavanju i ponižavanju te metaforičkom zlokobnom maskiranju pokuša otkriti pravdoljubivi Clemens Setz, dobiva izgon iz Instituta sa neugodnom šljivom na oku.
No, njegova znanstvena priroda ne može zaboraviti na indigo mališane (a u slučaju ovog romana pubertetlije) pa ih u svoje slobodno vrijeme istražuje i dalje, putujući austrijskom provincijom, istražujući njihove često tragične sudbine, pa i mjesta njihove relokacije, a u pomalo trilerskoj atmosferi pokušava saznati i tko se krije iza imena Ferenc. A onda o tome objavljuje i više nego zapažene opširne članke, gotovo studije u National Geographicu.
Jedno od mjesta na kojima ga odvede njegov domalo špijunsko-istraživački posao se nalazi u, a gdje bi drugde, prijestolnici ujedinjene Europe, dakle u nedorečenom i sivkastom Bruxellesu prepunom opskurnih klubova i još opskurnijih likova. U romanu "Indigo" uz slučaj profesora Setza, kojega potraga za tajnama djece sa indigo sindromom košta i zdravlja, u prvom planu je i lik mladog štićenika doma Helianau Roberta Tatzela, koji petnaest godina nakon profesorovog nasilnog napuštanja Instituta u novinama pročita da je taj isti profesor brutalno ubio čovjeka koji se u podrumu iživljavao nad svojim psima. No, sud ga je ipak oslobodio krivnje.
Pa se onda dobrodušni i seksom donekle opterećeni Robert (njegova djevojka Cordula ga, usput rečeno, prevari s prijateljem) upušta u potragu za profesorom kojega očito ne može zaboraviti jer mu je pristupio kao čovjek čovjeku, a ne kao autoritativni profesor bolesnom djetetu nad kojim se internatski sustav navodno konrolirano iživljava.
Autor "Indiga" roman je obogatio nizom dokumentarističkih priloga, izvadaka iz novina, bizarnih informacija o jedinom drvu u afričkoj pustinji ili pak o jedinoj telefonskoj govornici u američkoj pustinji Mojave. Piše i o Edisonovom eksperimentu zbog kojega je nastradala slonica, ali i o sovjetskoj kujici Strelki koja je bila lansirna u svemir, a čije je štene poklonjeno američkom predsjedniku Kennedyu koji ga je poštedio, iako mu je Cia sugerirala da bi je trebao usmrtiti jer su u nju Sovjeti možda ugradili sišućne mikrofone.
Piše maštoviti i očito dobro obrazovani Clemens Setz i o političkim tabuima koji vrijede napose u austrijskom društvu, te je jasno da ga ne zanimaju samo djeca sa indigo sindromom, nego ljudi sa svojim hendikepima i frustracijama. Dakle ljudi sa bolesnom ili načetom psihom koja se može liječiti na razne načine, ali se prvo bolest mora imenovati, spoznati i prihvatiti. Jer bez toga nema liječenja. Clemens Setz oštroumno piše, ali pitanje je da li poentira.
w︆︅︆w︆︅︆w︆︅︆.︆︅︆lo︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆c︆︅︆l︆︅︆u︅︆b