Iako se u književnosti pojavila prije desetak godina, tek je romanom “Divlje guske”, koji joj je objavio Hena com, Julijana Adamović izazvala veliku i zasluženu pažnju i kritike i čitatelja. Kako je i zašto nastao taj roman, razgovaramo s autoricom.
Za roman “Divlje guske” dobili ste pregršt pohvala kolega i kritičara. A kako su reagirali čitatelji?
Reakcije su iznad svih mojih očekivanja. U prosincu je tiskano drugo izdanje, čitatelji ga posuđuju u knjižnici, a nerijetko za posudbu postoji i nekoliko rezervacija. U mnogim knjižnicama roman je na vrhu liste najčitanijih knjiga posljednjih trideset dana. Također, čitatelji se javljaju i preko društvenih mreža s pohvalama i komentarima. Ti su mi osvrti jako važni. Lijepo je čuti pohvale, ali još je ljepše osluhnuti druge odnosno osjetiti da je roman zaživio nekim svojim životom i više nije samo moje autorsko djelo.
Na naslovnici romana stara je fotografija. Tko je na njoj?
Na fotografiji je meni nepoznata žena, ali već na prvi pogled sam na toj sepiji prepoznala glavne likove romana. Oslikali su se više nego precizno. Izraz žene govori sve što sam htjela ugraditi u lik Babe. Nesigurni pogledi djevojčica, upućeni osobi koja stoji negdje sa strane, izvan kadra. Te bijele haljinice podsjetile su me na dva “ukradena” guščja krila. Ukratko, možda je naslovnica vizualno i tehnički mogla biti kvalitetnija, ali ova je izabrana jer je u sebe sažela cijeli roman.
Jesu li “Divlje guske” zapravo pismo napisano vašim dječjim snovima?
Mislim da je nemoguće pisati roman o odrastanju, a ne koristiti se osobnim iskustvom, pa tako i snovima. U konkretnom slučaju, dva su autentična – san o ocu i san o trešnji. Ovaj drugi sam već provukla kroz jednu priču iz zbirke „Kako su nas ukrali Ciganima“. Ipak, u oba djela tek je ovlaš dodirnuta subjektivna simbolika odnosno značenje tih snova, jer oni nisu obilježili samo moje rane formativne godine, već mi se na neki način vraćaju i kasnije. Na primjer, u vrijeme mog djetinjstva, oca su tri puta odvozili u bolnicu i svaki put imala sam noćnu moru u kojoj nam se kući vratio mrtav. Ušao bi ispod vrata, pretvorivši se u riblji mjehur. Tridesetak godina poslije, nedugo nakon njegove smrti, na groblju sam se sva užasnuta sjetila tog sna. Naime, moj otac umro je od karcinoma mjehura. Racionalni dio mene, onaj duboko ukorijenjen u materijalno, rekao bi da je to samo puka slučajnost. Onaj intuitivni, radoznali i zaigrani, olabavio mi je okove i ponukao me da se intenzivnije posvetim ponovnom iščitavanju Junga, potom teoriji tumačenja snova kliničkog psihologa prof. Ivana Nastovića i tehnikama za pamćenje snova i tumačenje kliničke psihologinje Gayle Delaney. Oko dvije godine pridržavala sam se tehnike inkubacijskog sanjanja i bilježila snove, vodeći neku vrstu dnevnika, naučila ne samo sanjati lucidne snove, već otišla i korak dalje. Naučila biti promatrač unutar vlastita sna i paralelno ga tumačiti. Možda je to daleko od znanosti, ali u kreativnom i terapijskom smislu, bitno je utjecalo na moj život. Vadim se da je to samo jedan dio mene – jagodorodna grana na čvrstoj i duboko uzemljenoj trešnji.
Lik Babe, pomalo opore ali ipak tople starice. jedan je od najdirljivijih likova novije hrvatske književnosti. Po kome ste ga izmodelirali?
Dobrim dijelom po svojoj prabaki. Bila je zaista vrlo osebujna – pomalo ekscentrična i nesklona okolišanju. Trebalo je znati podnijeti njezine opaske. Moram priznati da me je u djetinjstvu prilično boljelo kad bi me usporedili s njom i dugo mi je trebalo da prihvatim činjenicu da je sasvim u redu to što sam je beskrajno voljela. Zanimljivo mi je kako su lik Babe čitatelji različito doživjeli: nekima je ona hladna i proračunana zlostavljačica, nekima duhovita i otkvačena žena. Neki smatraju da je uništila djevojčice, a neki da im je bila stup, oslonac i da bi bez nje imale manje topline i ljubavi. Ja mislim da je ona sve navedeno.
Vi ste socijalna pedagoginja. Imaju li “Divlje guske” konkretne pedagoške ciljeve?
Ne, barem mi to nije bila namjera. Zapravo sam se trudila čitatelju ništa ne nametati. On je taj koji donosi sudove, već prema vlastitoj ličnosti i emocionalnu prizmu kroz koju promatra i doživljava svijet, ljude i njihova djela i odluke, pa tako i likove koje sam mu predstavila. Pokušavam izbjeći svako dociranje.
Očito vas duboko dira ruralni način života. Kako se onda snalazite u gradu?
Ne mogu reći da se slabo snalazim u gradu. U manje mjesto sam se preselila prvenstveno iz egzistencijalnih razloga. Nekoliko godina živjela sam u Beogradu, nešto dulje u Zagrebu, a jedino na što se zaista nikad nisam privikla – vrijeme je koje sam trošila na gradsku vožnju. U Vukovaru sam za mnoge događaje i prilike uskraćena, ali živim u tišini i prirodi – uz rijeku i šumu. Što sam starija, to mi je to sve važnije. Ne podnosim buku.
Niste rođeni u Vukovaru, ali izabrali ste ga za mjesto življenja. Ima li Vukovar pravo na svakodnevicu?
Naravno da ima pravo na svakodnevicu, kao i svaki drugi grad/gradić/mjesto na svijetu. Ne samo da ima pravo, nego je pomalo nerealno misliti da je nema. Šteta što je u javnosti stvorena kriva slika o Vukovaru i Vukovarcima kao o ljudima koji ne žive, već isključivo pate i mrze. Stvarnost je drukčija. Mi nismo ono što ljudi projiciraju u nas. Posjetitelji često dođu s unaprijed izgrađenim predrasudama ili očekivanjima. Te priče o podijeljenim kafićima, susjedima koji se gledaju preko nišana i sl., sve mi više idu na živce. Doduše, nedavno se počelo s forsiranjem drukčijeg narativa, a kad sam ja pisala o tom i takvom Vukovaru, zamjeralo mi se kako radim „domoljubnu lakirovku“. Imala sam prilike slušati prodike ljudi koji situaciju i to kako je nama u Vukovaru znaju „bolje“ od nas koji tu živimo, iako su u gradu bili jednom ili dvaput, na nekoliko sati, kao turisti ili novinari.
Prije deset godina dobili ste debitantskog Kiklopa za zbirku priča “Kako su nas ukrali Ciganima”. Otada ste objavili niz knjiga, ali nemate stalnog izdavača. Zašto?
Možda je razlog taj da mi je bilo izuzetno teško naći nakladnika iako su iza mene neke knjige i nagrade. Pritom ne mislim na Semaforu i Nakladu Jurčić, jer sam kod njih došla po prijateljskoj liniji. No, to su mali nakladnici, distribucija i promocija je prilično ograničena, a ono što objavite uglavnom ostaje ispod radara kritike, medija i javnosti, što vas onda navede na pomisao da jednostavno niste dovoljno dobri. Cilj mi je, dakle, bio naći “ozbiljnog” nakladnika, a pod tim ne podrazumijevam samo financijski sposobnog odraditi tehnički dio posla, već se profesionalno odnositi i prema autoru. Toga kod nas baš i nema. Neki od nakladnika/urednika vam ne pošalju ni pristojan odgovor da nisu zainteresirani za vaš tekst. Tako mi je krenulo i s “Divljim guskama”. U jednom trenutku sam pomislila odustati od potrage za nakladnikom i tekst ostaviti u ladici, jer ako nešto mrzim, onda je to vući ljude za rukav. Moram priznati da sam bila u šoku kad sam iz Hene dobila odgovor u roku od dva dana. Dakako, pozitivan.
Jednu ste knjigu napisali zajedno sa sinom. Hoćete li nastaviti tu spisateljsku suradnju?
Kako stvari trenutačno stoje, slabi su nam izgledi. Imam dojam da ga je srednja škola prilično obeshrabrila, pa čak i razočarala. Nema više onog djeteta koje piše zadaću, podigne glavu i kaže: „Mama, kako ja volim školu.“. Ne vidim više tu silnu kreativnu energiju ni potrebu da se literarno izrazi. Nadam se da je to samo prolazna faza, nešto poput PTSP-a izazvanog hrvatskim obrazovnim sustavom i da će se u nekoj zrelijoj dobi ipak okrenuti i pisanju. Bilo bi šteta da to potpuno zanemari. Teško mi je biti objektivnom, ali zaista je talentiran. Njegove zadaće i eseji u našu su obitelj unijeli puno smijeha. I stresa. Sklon je crnom humoru. Nikad ne znate čime će vas zateći.
Vidite li se u politici?
Ni u najluđim snovima ne vidim se u politici, a znate da sanjam lude snove. Prvo, nema te stranke u koju bih se učlanila. Ne uklapam se ne samo ideološki nego ni “kadrovski“. Teško da bih prešla preko (dnevno)političkih igrica i dijelila stranačku pripadnost s pojedincima koji su u sve ušli zbog osobnog interesa. Iako je bilo niz ponuda, drago mi je što sam imala dovoljno razuma i redom ih odbila. Da se našalim, ionako bih prije ili kasnije iz svake od tih stranaka bila izbačena. Nisam sklona takvoj vrsti kompromisa. Zato biram komfornu zonu društvenog kritičara, a i to sve rjeđe. U riječi „komforna“ ima dosta sarkazma, s obzirom na to što sam prolazila pišući za Tportal. Ne možete vjerovati koliko naši lokalni političari nisu sposobni pretrpjeti ni najmanju kritiku i kako se lako koriste utjecajima i raznim podmetanjima ne bi li vas ušutkali. Cijena mog pisanja o nekim gradskim temama je takva da kao autor, po riječima kritike jednog od najuspješnijih hrvatskih romana u 2018., za lokalnu vlast uopće ne postojim. Meni to ne znači puno, ali mi je pokazatelj da ne rade posao za koji su birani i/ili plaćeni. Nisu oni tu zbog visoke politike, već da nama građanima budu na usluzi i učine naš život lakšim i kvalitetnijim. Sasvim slučajno, ja sam jedan od tih građana.
Mislim da su “Divlje guske” jedan od najboljih hrvatskih romana objavljen u prvim godinama 21. stoljeća u Hrvatskoj. Hoće li vam taj roman postati preveliko breme u pisanju novih knjiga?
Drago mi je da vam se roman toliko svidio. U svakom slučaju, nakon ovakvog prijema djela, odgovornost je autora puno veća. Hoću li uspjeti “ponoviti” uspjeh “Divljih guski”, ne znam, ali znam da ću, kao i uvijek, dati sve od sebe. Ako ne uspijem, nije propast svijeta. Svjesna sam da je za pozitivan prijem knjige u javnosti puno faktora u igri, a kvaliteta je samo jedan od njih. Kao što sam vam na početku rekla: sve to me je zateklo. Navikla sam ostati izvan radara, odavno ne lebdim u oblacima, a motivaciju podjednako crpim iz pohvala, kao i iz kritika. Dakle, što bude, bit će. Trenutačno mi je važno osigurati vrijeme i kutak u kojem ću moći pisati.
Kad uglednu književnicu pozovu da održi jedno predavanje u srpskom odjelu neke osnovne škole onda ću povjerovati da je u Vukovaru međunacionalna idila. A to će se na žalost dogoditi - nikad.