U književnom djelu politika je kao pucanj pištolja usred koncerta
gruba stvar koju je nemoguće ne primijetiti", zapisao je Stendhal.
Koliko je svevremena i posvuda primjenjiva ta misao, svjedoči i
najnovija raširena književna moda u Hrvata: hiperprodukcija tzv. romana
s ključem. A ključ je u golemoj većini slučajeva politički.
Rodonačelnikom podžanra može se smatrati odličan prozaik Anđelko
Vuletić čiji je roman "Dva hrama, dvije razvaline" (s glavnim junakom
Jožefom Brozom, diktatorom u jednoj totalitarnoj državi; pogodite
kojoj!) nastao još 70-ih prošloga stoljeća, ali je, dakako, mogao biti
objavljen tek u 90-ima.
Najpoznatiji i najplodniji u romanima s ključem vrsni je Ivan Aralica
čija "Ambra", "Fukara", "Svetinka" i "Puž"(u kojima, sve onako pod
ključem, "šamara" odreda: Mesića, Manolića, V. Pusić, Jergovića,
Račana...) nisu mjesecima silazili s ljestvica najprodavanijih knjiga.
U to se kolo najnovijim romanom "Gorgone" upleo i Ivo Brešan (koji se
baš nabrusio na Kardelja i suprugu mu Pepcu).
Za klasicima onda ne htjedoše zaostati ni mlađi (poput Davora Špišića,
koji u "Plesu s mladom" izravno aludira na ratne osječke godine
Branimira Glavaša, ili Damira Radića koji romanom "Lijepi i prokleti"
prijeti ponešto politički nevinijoj skupini, piscima fakovcima, ili
Vesne Ćuro-Tomić koja u "Taksiju za televiziju" razotkriva tajne
tv-kuće na Prisavlju). Trendu su podlegli čak i potpuni književni
anonimci, poput stanovitog Borisa Fraimana koji u "Kobnim potankostima"
ne štedi nikoga iz novijeg političkog, medijskog, estradnog hrvatskog
establishmenta.
Nevolja je samo u tome što je stari Stendhal u pravu. Jer, i u opusima
najboljih pisaca romani s ključem minorniji su dio. Jedini ključ koji
će neki roman učiniti književno vrijednim estetski je ključ. Sve
ostalo je trgovina i politika.
RIJEČ - DVIJE