Ogroman je nesrazmjer između broja filmova koji se bave Drugim u odnosu na Prvi svjetski rat. Očito je razlog tome daleko veća zloba koja je obilježila drugi po redu globalni sukob, najpogubniji po civile u povijesti ratovanja, a čiji se repovi i danas vuku. To, međutim, ne znači da je Veliki rat bio manje krvav i imao manje patnji. No, ipak je, i zbog navedenog i zbog užasa ideologija koje su u njemu poražavane i iz njega iznikle posljednji je veliki globalni sukob u svojoj sjeni ostavio onaj prvi pa su onda i nastali prilično netočni stereotipi o Velikom ratu.
Primjerice, da je to bio jedan gentlemanski rat u kojem su se vojske štovale, gotovo human iako se vodio u rovovima, pa onda i da je bio blag prema civilima, da je vođen prema nekakvim tradicijskim pravilima. I sve to uglavnom nije točno. Rat je rat, nije blag prema nikome, pa tako niti Prvi svjetski rat nije imao milosti niti prema vojskama koje su u njemu sudjelovale niti prema civilima iako, za razliku od Drugog, u njemu nije bio cilj jedne strane u sukobu nije bio istrebljenje jednog cijelog naroda. Veliki je rat bio izrazito nehuman, često se zaboravlja da je tehnološki to bio sukob neusporediv već s Drugim svjetskim ratom koji je nastupio tek 20 godina poslije.
Svijet je tada tek bio upoznao zračni rat, tenk, automatsko oružje, sve to u svojim povojima te zbog toga izrazito nesavršeno pa zbog toga iako već fatalno ipak daleko brutalnije od svojih savršenijih inačica u kasnijem sukobu. Mahom se Velikom ratu priznaje pogibelj na bojnom polju gdje se uvijek ističu bojni otrovi, mitraljezi i bodljikava žica, a vojska koja u tome smrtonosnom vrtlogu nestaje svedena je na masu koja, eto, pogiba hametice u borbi za imperijalne ciljeve svjetskih velesila. Spielbergov Put rata, odnosno War Horse, podsjetio je kako su u tom tehnološki zastarjelom sukobu koji je više spadao u 19. stoljeće teško stradavale i životinje.
No, tek sada s 1917. Sama Mendesa dobili smo vrlo uvjerljivu priču o stradavanju i patnji pojedinca u tim velikim vojskama koje su punile rovove. U svojem brojčano relativno skromnom redateljskom opusu Mendes je u više navrata pokazao kako je doista jedan od najutjecajnijih filmaša današnjice. Ima iza sebe dva Bonda, Spectre i Skyfall za koje bi se bez krzmanja moglo reći kako su među boljima u cijelom serijalu, a svakako najbolji s Danielom Craigom, pa su onda tu Put oslobođenja i Put do uništenja gdje je napravio sjajan posao usmjeravajući zvijezde poput Kate Winslet, Leonarda Di Capria i Toma Hanksa. No, za ovaj tekst puno je bitniji film Gušteri, Jarhead, gdje je Mendes pokazao kako ima šlifa za napraviti kvalitetan ratni film s jasno i neprijeporno izraženom ratnom porukom o besmislu rata a da ne ispadne stereotipnim.
Zato smo od 1917. imali velika očekivanja. I Mendes ih je u svakom slučaju opravdao. Drugi svjetski rat ima ultimativni film o pojedincu u ratnom vihoru, Spašavanje vojnika Ryana. Spielberg je tu šokirao prikazujući strahote bitaka kroz scene invazije na Normandiju odvodeći kasnije priču prema dokazivanju ratnog besmisla kroz skupinu vojnika u nemogućoj misiji. I u Mendesovu se filmu priča vrti oko slične misije ali bez monumentalnih scena bitaka što je dobra procjena jer se strahota Velikog rata doista može pokazati na brojne druge načine. I tu je Mendes uspio. Dakle, britanska komanda upućuje mladog vojnika Toma Blakea da si pronađe kompanjona u misiju prenošenja zapovijedi drugom bataljonu Devonshirske regimente u kojoj služi i Blakeov brat što bi trebala biti dovoljna motivacija da on krene u samoubilačku misiju kojoj je cilj spašavanje 1.600 ljudi kojima su Nijemci pripremili klopku prividno se povlačeći sa svojih položaja. Jer, presječene su telegrafske i telefonske veze. On odabire svojeg prijatelja, vojnika Willa Scofielda, na put do Écoust-Saint-Meina nedaleko kojega se nalazi položaj bataljona koji se priprema za fatalni napad.
Ova u osnovi jednostavna priča dovoljno je dobar poligon za prikaz svih užasa rata kroz prizmu mladića koji su kao i stotine tisuća drugih odjeveni u nekakve uniforme te im je u ruke gurnuto nekakvo oružje a u glavu uvjerenje kako će sve ubrzo biti gotovo. Mendes je i u 1917. pokazao kakav je majstor. Praktično svih sat i 50 minuta ne odvajate se od velikog platna na kojem ratni prizori izgledaju brutalno i grozomorno. Krateri od granata na napuštenom frontu u kojima se raspadaju ostavljena tijela upetljana u bodljikavu žicu, ostavljeni rovovi puni štakora uz sočnu pričicu o tom neprijatelju često upornijem od onog ljudskog u susjednom rovu, prekrasne livade sa porušenim i spaljenim imanjima, sve je to prikazano na krajnje uvjerljiv i dramatičan način s eksplicitnim prikazom detalja prema potrebi, a ne prema pravilu.
Najčešće dugim kadrovima koji se često doimaju tek jednim kontinuiranim, u čemu je Mendes i inače superioran. I pri tome neprijateljskog vojnika izbliza vidimo vrlo rijetko i u kratkim prilikama, u borni na život ili smrt. U takvoj jednoj zgodi odjednom se ruši još jedan stereotip prema kojem su tada u avionima letjela samo gospoda gentlemanskih manira. Kao što je i tada, 1917. bilo moguće poginuti od snajpera ili u napuštenom a miniranom rovu. Film je zapravo dramatičan prikaz činjenice kako nerijetko cijeli vojni stroj odnosno životi u njemu ovise tek o jednom čovjeku čija volja u tom smislu mora biti nesalomljiva. I pri tome, jasno, patnje nisu lišeni ni civili koji su neizbježno dio kaosa koji je bitno različit od stereotipiziranog uređenog rovovskog rata kakav se najčešće prikazuje u materijalima o Velikom ratu. Smrt je uobičajena, ratno ludilo podrazumijeva se, pogotovo kada netko s činom uočava priliku za promaknućem.
U jednoj rečenici naznačit će Mark Strong kao kapetan Smith kako je ovo posljednje možda i najveći neprijatelj s kojim će se suočiti vojnik u toj nemogućoj misiji. Sam Mendes priču u kojoj ima autentičnih dijelova o kojima mu je pričao njegov djed, sudionik Velikog rata, priča linearno, publika niti u jednom trenutku ne doznaje više nego dvojica vojnika. Kuriozitet – sve se odvija na dan kada Amerika stupa u rat, no to nema nikakvog utjecaja na priču, pa se publiku tom informacijom niti ne zamara. Obično briljantnost leži u jednostavnosti, a u sve su se gotovo ponizno uklopila neka velika imena poput Colina Firtha ili Benedicta Cumberbatcha koji su tu tek u manjim, iako važnim ulogama. Zanimljivo je kako u filmu vidimo i dvojicu glumaca iz Igre prijestolja, Dean-Charles Chapman te Richard Madden u ulozi dvojice braće Blake. Jako je daleko 1917. od jednako ambicioznog prošlogodišnjeg Nolanova Dunkirka, u onom pozitivnom smislu, govorimo li o priči s britanske strane. Budžet od navodnih 100 milijuna dolara opravdan je svakim centom, i Globusi koje je film dobio podjednako su opravdani. Nakon dugo vremena zaista odličan ratni film.
Ima dobrih filmova o 1.Svjetskom ratu. Ovo vrijedi svakako pogledati, ali slažem se s tezom da je rat bio sasvim drugačiji. Tehnike ratovanja su bile drugačije pa iako se ubijačlo bajunetama i prsa u prva bilo je ljudskosti. Nisu se ubijali zatvorenici, nije bilo masovnih logora i poboja civila...vojnici su bili više u strahu i imali su želju povratka kući, u Drugom ratu Hitler je zatrovao ljude i mržnja je tjerala u rat..