Hrvatska je nalik na razred pun loših đaka. Nisu oni bedasti, ali su lijeni i tvrdoglavi, te neće da nauče onu jednu jedinu lekciju koja im je zadana. Ta lekcija tiče se njihova položaja u razredu i položaja njihova razreda u školi. Zato svako malo u učionicu uleti kakav učitelj političar, kulturnjak, predstavnik civilnog društva te odvali zaušnicu prvom učeniku koji mu se nađe pri ruci. Za primjer ostalima.
Tako je bilo i nedavno, kad je u naš razred stigao jedan od važnijih učitelja, talijanski pisac Umberto Eco, koji je gostovao na pulskom sajmu knjiga. On je najprije provjerio znanje ne naše nego svoje a onda nam je prilijepio šamarčinu.
Rekao je najprije da ništa ne zna o nama, jer ne razlikuje sve te narodiće na ovom terenu, te mu do danas nije jasno čiji je pisac npr. Ivo Andrić, a čiji Danilo Kiš. Rekao je potom da to i nije potrebno znati, budući da je stara istina kako na Balkan ne treba gurati nos. Rekao je napokon da on ni ubuduće ne kani ništa naučiti o nama. Jer, mi smo stekli identitet istom prije petnaest godina, a da bi nas se uočilo, potrebno je dugo vrijeme; Eco nije precizirao koliko, ali je bilo očito da se radi o stoljećima.
Govoreći sve to uljudno i sa smiješkom, svjetski nam je pisac dijelio zaušnice. A mi smo ostali zatečeni uviđajući kolike smo neznalice i kako slabo shvaćamo Europu i njezina pravila ponašanja. Jer, nama nikad ne bi palo na um da odemo u neku obližnju zemlju u Albaniju, recimo, ili u Italiju te da izjavimo kako o njoj nemamo pojma: informirali bismo se bar preko interneta. Isto tako ne bismo imali petlje ondje kazati kako za naše neznanje krivnju ne snosimo mi, nego naši domaćini.
A pogotovo se ne bismo usudili reći da ćemo i dalje ignorirati one kojima smo došli u goste, jer smatramo da je to nešto prirodno. Očito je: tako se mogu ponašati samo učitelji, a ne i učenici. Jer drugo su oni, a drugo smo mi. U tome se i sastoji ona lekcija koju nam stalno zadaju, a mi nikako da je utuvimo. Nego iz ovakvih događaja izvlačimo neke druge pouke, neke tobožnje mudrosti po mjeri naše vlastite tvrde glavurde. Mi, loši đaci, zaključujemo čak dvoje. Prvo, da ne treba Europljane slijediti baš u svemu, jer oni kao što opisani slučaj pokazuje umiju biti veći Balkanci od nas.
Drugo, da ne treba čekati da nam oni kažu kako je kod nas nešto dobro, jer oni ne vjeruju da kod nas išta može vrijediti, osim krajolika i nekretnina. To moramo i možemo jedino mi sami. Ti su zaključci, dakako, krivi i za naše učitelje posve irelevantni. Tako je i ovaj učitelj otišao, a da nas ni pljuskama nije ničemu naučio. A čim su se za njim zatvorila vrata, mi smo se, kao i obično, nastavili međusobno tući ravnalima i torbama.
