Tekst pjesme “Bojim se muzičkih kritičara”, s novobjavljenog EP-ja Mikija Solusa “Bolesni tekstovi sa super mjuzom”, ostavit će mnoge u čudu. Naime, zašto se ovaj otkačeni i simpatični 22-godišnjak, student FER-a i obožavatelj utrka formule, boji ljudi koji ga posljednjih mjeseci opravdano dižu u nebo kao jednu od najvećih i najoriginalnijih novih glazbenih nada?
– Ne prate me dobro od početka. Jer početak je bio prije tri godine i bilo je tada puno kritika da mi tekstovi nemaju smisla, da ne znam pjevati, da mi je muzika bezvezna. Tek prije pola godine počele su dobre kritike padati. Pjesma “Bojim se muzičkih kritičara” nastala je prije otprilike dvije godine, ali nedavno sam je dovršio. Istina, puno je više smisla imala tada jer su me više “hejtali” nego danas – kaže kantautor u slučaju kojega je gotovo ekstatična kritika Janka Heidla na portalu Ravno do dna obilježila početak ere hvalospjeva.
No, i dalje ostaje pitanje, zar stvarno misli ono što pjeva: da domaći glazbeni kritičari ne razumiju ništa osim Štulića, novoga vala, Dylana, The Clasha, Cohena... i da se razumiju u glazbu “kao Stavros Jasmin”?
– Pa nisam tip koji voli generalizirati, ali mislim da je današnja kritika poput muzike na internetu. Svatko može biti kritičar pa i ljudi poput mene, koji nemaju pojma o muzici, pišu kritike. Kriteriji su pali i teško je naletjeti na zanimljivu i dobro pisanu kritiku u moru loše argumentiranih koje se previše oslanjaju na subjektivan stav.Za Johnnyja Štulića, kojem je posvetio pjesmu “Mrtav je Johnny”, Miki kaže da je “kul tip”, ali... – Kroz tu pjesmu više sam rekao o nostalgiji koja predugo traje i na neki način guši razvitak muzike jer ljudi pate za novim valom i očekuju da nova muzika bude slična novovalnoj, a na taj se način ne može naprijed. Problem je što ljudi moje generacije sviraju po parkovima iste pjesme koje su se svirale po parkovima u posljednjih dvadeset godina.
Mikijev stav na neki način odražava prilično raširenu iritaciju mladih novim valom, odnosno panegiricima kojima to razdoblje i danas zasluženo dobiva, ali nitko ne objašnjava zašto bi kritičari bili tome krivi što ljudi njegove generacije “slušaju i sviraju jedne te iste pjesme” i koje su se to glazbene vrijednosti u međuvremenu “kočile”. Uostalom, stav nije ni točan: kritičari su se itekako devedesetih digli, odnosno pratili Fiju briju generaciju, kao što i danas – a ne čine to samo mladi kritičari – guraju poplavu novih izvođača. Taj “zategnuti” odnos očito je stvar širih međugeneracijskih odnosa o kojima je glupo raspravljati na ovom mjestu, pri čemu nije tolika šteta ako pripadnike mlade generacije iritiraju mitovi starih o novom valu, ali jest ako ne uvode njegove primarno glazbene vrijednosti.
No, vratimo se Mikiju, koji nije reper, ali su mu tekstovi vrlo često takvi: na druge uglavnom pljucaš, a sebe uzdižeš... To je zezancija ili je sam sebi stvarno tako super?
– Ma sebe veličam u jednoj pjesmi. Kao ja sam najbolji, ja sam car, ja sam Bog... To je tipična tema u repu. Ja ne znam ni sam je l’ se sprdam il’ sam si najbolji. Malo si imam najbolje tekstove. Ali zato ne znam pjevati i muzika je li-la. Bog uzme, Bog da.
U svakom slučaju, Miki Solus ne djeluje ni samodopadno ni prepotentno, nego upravo onako kako djeluje i u izravnom kontaktu: poluzafrkantski, iskreno, dobro odgojeno i šarmantno. Originalnost njegova karaktera odražava i neobična postava pratećeg benda koji, uz klavir koji svira (ne bi se reklo, ali tek tri godine), sadrži još samo bas i cajun. Formacija i zvuk na osnovi kojih biste jako teško zaključili da su na Mikija najviše utjecali Kraftwerk, Einstürzende Neubauten i slični njemački “industrijski bendovi”.
– Slučajno je ispalo tako. Formacija je neviđena. Ruku na srce, nema bendova sličnih nama. Jer svi bendovi imaju gitaru i bubanj. Ja sam reper na klaviru. To ne postoji nigdje. Ako budemo širili instrumentarij, to će biti kada nam dosadi zvuk koji sada stvaramo.
Novoobjavljeni EP s četiri pjesme uvod je u album koji izlazi najesen.
" Ohol čovjek s visoka gleda na druge ljude. Onaj tko ima jak ego odlazi u drugu krajnost. Cijeli bi se svijet promijenio kada bi svatko od nas spoznao da je voljeno biće. Svako zlo nastaje zbog pomanjkanja ljubavi. Kad smo ispunjeni iznutra vidimo kako je život lijep.”