Nije baš uobičajeno da je netko tko je uspješan na glazbenoj pozornici istodobno uspješan i u bolnici i znanstvenim istraživanjima onkološke kvalitete života, pogotovo ako je riječ o ženi, a osobito u Hrvatskoj. Međutim, slučaj Karin Kuljanić prkosi stereotipima i kad je riječ o glazbenicama i kad je riječ o znanstvenicama. Karin Kuljanić miljenica je publike Rijeke i cijelog Primorja, o čemu svjedoči i njezin nedavni trijumf na Melodijama Istre i Kvarnera (MIK), peti do sada. No Karin nije samo glazbenica i umjetnica nego i znanstvenica, docentica, doktorica medicinskih znanosti, klinička psihologinja i seksualna terapeutkinja, zatim predsjednica Društva Crvenog križa Primorsko-goranske županije i tajnica u drugom mandatu Grupe za kvalitetu života Europskog udruženja za istraživanje i liječenje raka u Bruxellesu (EORTC).
Pa ipak, svestrana Karin kaže nam da je ne pokreće ambicioznost, nego isključivo strast u onome što radi, bilo da je riječ o glazbi bilo o znanosti, baš kao i znatiželja i učenje. "Nikad se nisam umorila od učenja i uvijek želim naučiti nešto novo, što onda mogu podijeliti s drugima. To je ono što me pokreće", objašnjava nam Karin Kuljanić koju, složit ćete se, nije jednostavno predstaviti.
Njezin glazbeni put započeo je još u vrtiću u drugoj polovici sedamdesetih kad je javno propjevala na dječjem festivalu "Veseli vrtuljak". Kaže nam da je pjevala "otkad zna za sebe". Pjevala je u Putokazima kao solistica, a bila je u bendu još u osnovnoj školi s Alenom Tibljašem i Vedranom Križanom. Na početku je na probe morala odlaziti potajice, i to zato što su njezini roditelji mislili da je premlada za pjevanje u bendu, iako je ljubav prema glazbi dio njezine obiteljske tradicije.
– Moji korijeni su na Cresu, a svi u mojoj užoj i široj obitelji glazbeno su nadareni i svi pjevaju i sviraju. Moji roditelji sviraju harmoniku, a mama sjedne i za klavir i izvrsno pjeva! Naša obiteljska druženja nikad ne prođu bez pjesme. I moja je sestra profesionalna jazz-pjevačica s magisterijem Manhattan School of Music u New Yorku, iako je završila Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije. Slično je bilo i sa mnom. Sjećam se kako mi je u vrijeme kada sam bila apsolventica na psihologiji mama govorila kako ne mogu pjevati prije nego što završim fakultet objašnjavajući mi kako je i Marina Perazić počela pjevati tek nakon što je završila građevinu. Iako mi je fakultet bio zanimljiv, pozornica i pjevanje oduvijek su bili dio mene. I zato sam nastavila i s pjevanjem i sa svojom profesijom, psihologijom, nakon što sam fakultet završila u Rijeci, a zatim i magisterij u Zagrebu – ispričala nam je Karin Kuljanić.
I dok su njezini glazbeni počeci bili rokerskiji, s obzirom na to da je njezin bend na početku svirao hitove Simple Mindsa, kao i domaćih bendova, Xenije, Zane, Denis&Denis – ali i vlastite pjesme, tako je i Karinina pjesma izvedena na riječkoj "Gitarijadi" – s MIK-om je, logično, prihvatila i lokalni čakavski izričaj, koji je ujedno i jedno od ključnih obilježja MIK-a. Sada već davne 1994. godine pobijedila je na natjecanju "Moj prvi MIK", koji je MIK-u služio kao platforma za otkrivanje budućih talenata, iako je, kaže nam, javno nastupala i prije toga. U to je vrijeme bila pod snažnim dojmom ča-vala.
– Srednju školu završila sam u Sjedinjenim Američkim Državama, a po povratku u Hrvatsku, početkom devedesetih, ča-val je započeo svoj put prema vrhuncu. Tada sam bila u publici i privukla me energija onih koji su ponovno počeli pjevati na čakavštini, ali na moderniji način. To je bilo vrijeme kad je Alen Vitasović koji je pjevao na čakavskom postao hrvatska glazbena zvijezda. Očuvanje našeg lokalnog dijalekta iznimno je važno za identitet svake zajednice, a zadnja dva-tri desetljeća na čakavštini je napisano puno izvrsnih pjesama, za što je zaslužan i MIK. Festival MIK, kao i ČAnson fest koji se održava u Kastvu, biserna su ogrlica našeg domaćeg "ča" – kaže nam Karin Kuljanić.
MIK, koji naziva "festivalom dobre energije", ima posebno mjesto u njezinoj glazbenoj karijeri, baš kao i Kastav koji, uvjerena je, ima jednu od najljepših pozornica na cijelom Kvarneru. Zato je i odabrala Kastav i za svoj prvi solistički koncert 2009. godine.
– Ta pozornica i te zidine kastavske Crekvine, koje su u međuvremenu i obnovljene, imaju čaroliju u sebi. Tu pozornicu osjećam svojom i tu sam doma – opisuje Karin Kuljanić znamenitu kastavsku Crekvinu.
– MIK je uvijek bio pun ljubavi i pozitive. Svi su sudionici na MIK-u uvijek bili prijateljski raspoloženi, a ako je trebalo i priskočiti u pomoć. To je ono što MIK čini MIK-om. Dosad sam 20 puta nastupala na MIK-u, a od toga sam pet puta bila miljenica publike, što je prekrasan osjećaj. Rijetki su oni koji imaju takvo zadovoljstvo u stvarima koje rade premda rade jednako dobro i daju sve od sebe. U mom slučaju sigurno ima riječ i faktor sreće – skromna je Karin Kuljanić.
Paralelno s glazbenom, razvijala se i njezina profesionalna i znanstvena karijera. Iza nje su 24 godine rada na Klinici za ginekologiju i porodništvo riječkog KBC-a, a posebno se bavila problemom stresa i strahova žena nakon poroda i kvalitetom života u onkologiji.
– Radila sam pionirski posao i učila od kolega u Ljubljani i Grazu, povezujući se s drugim kolegicama izvan Hrvatske koje su radile na klinikama za ginekologiju, stvarajući svoj znanstveni put. Ni danas, na žalost, rodilišta u Hrvatskoj nemaju psihologa i to je potrebno ispraviti, treba zaposliti kvalificirane stručnjake jer je mentalno zdravlje trudnica i majki na početku roditeljskog puta izuzetno važno za sve, i za bebu i za cijelu obitelj. Nakon što sam magistrirala u Zagrebu doktorirala sam u Rijeci na Medicinskom fakultetu, smjer biomedicina i zdravstvo, kaže Karin Kuljanić, koja je svjesna činjenice da dvije karijere kao što su njezine, nisu uobičajene:
– To sigurno ne bi mogla bez podrške svoje obitelji. U svemu što radim dajem maksimum. Meni je najvažniji kontakt, odnosno "biti u kontaktu". Volim glazbu i uživam u njoj, kao što i u trenutku kada sam u ordinaciji između mene i pacijentice ne postoji ništa drugo. Glazba je moja ljubav, a psihologija moj izbor. Psihologijom sam sebi osigurala pristojan život. Jedno bez drugog ne bi imalo smisla. Svjesna sam da bi mi bilo lakše da sam odabrala ili jedno ili drugo, ali tada to ne bih bila ja. Predavanje na kongresu pred nekoliko stotina stručnjaka i nastup na koncertu pred isto toliko ljudi različite su dimenzije. Kreativnost je neophodna i za uspješnost u psihoterapiji i znanosti kao i u kliničkoj psihologiji.
Trenutačno je na neplaćenom dopustu do kraja godine, s obzirom na to da želi realizirati neke glazbene projekte. Nakon nedavnog uspjeha na MIK-u otvorile su joj se neke nove prilike i javljaju joj se autori koji bi htjeli s njom raditi, a planira i izdavanje novog albuma. Na albumu će se naći pjesme čiji su autori sestra i otac, kao i jedna očeva pjesma za koju je Dragutin Diklić davno napisao tekst, no pjesma nikad nije bila izvedena.
Kada je pak riječ o Hrvatskom Crvenom križu, kaže da voli pomagati ljudima kojima je pomoć potrebna. Čast joj je raditi u Društvu Crvenog križa Primorsko-goranske županije. Početak pandemije zatekao ju je u Hrvatskoj tako da je pet mjeseci bila odvojena od supruga koji je tada bio u Maleziji. Županijski Crveni križ bio je vrlo aktivan u vrijeme pandemije, kao i u vrijeme potresa u Zagrebu i na Baniji, i uz članove interventnog tima i volontera županijskog Crvenog križa prikupljena je znatnu pomoć koja je proslijeđena na pogođena područja.
Karin je članica Hrvatskog društva seksualnih terapeuta i jedna od samo 11 seksualnih terapeuta i terapeutkinja koliko ih ima u Hrvatskoj. Iako trenutačno ne radi s klijentima, i dalje je aktivna kada je riječ o edukaciji mlađih terapeuta, a voditeljica je jednog kolegija na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci. Imala je klijente raznih dobnih skupina, od mladih do ljudi od 80 godina. Kaže nam da su Hrvati posebno mlađe generacije sve slobodniji kada trebaju pomoć iako, dodaje, još uvijek postoji stigma prema traženju stručne pomoći, jer premalo javno razgovaramo o seksualnim problemima i premalo pažnje posvećujemo seksualnim poteškoćama.
Premda za sebe kaže da je apolitična, s obzirom na to da je odrasla u obitelji u kojoj se isključivo cijenio rad, ne krije svoje mišljenje o velikoj raspravi koju je pokrenulo ukidanje ustavnog prava na pobačaj u Sjedinjenim Američkim Državama, smatrajući da je pravo na izbor jedno od temeljnih ljudskih prava:
– Apsolutno sam za pravo na vlastiti izbor. Ženama pritom država treba osigurati suvremenu zdravstvenu skrb. Ne živimo u prošlosti, već u vremenu u kojem su dostupni resursi i napredna tehnologija, te društvo i zakonodavstvo trebaju biti u skladu s današnjim znanstvenim spoznajama. Edukacija i sloboda izbora je najvažnija. Možda u tome mogu poslužiti i kao primjer. Ne mogu ni zamisliti što bi bilo da mi je netko oduzeo slobodu da budem što hoću i da se nisam mogla ostvariti i u jednome i u drugome izboru u životu."
