Početak tjedna na Pulskom filmskom festivalu obilježile su dvije premijere autora mlađe srednje generacije: "Pamtim samo sretne dane" Nevija Marasovića i "Sedmo nebo" Jasne Nanut.
Prikazan u Istarskom narodnom kazalištu, film Nevija Marasovića rezultat je gotovo eksperimentalnog procesa snimanja tijekom pandemije, u kojoj je popularni zagrebački restoran "Pri zvoncu" pretvoren u filmski set. Predvođene, nažalost, pokojnim velikanom Radkom Poličem, za njegovim su se stolovima i šankovima izmjenjivale najveće zvijezde hrvatskog glumišta, kao i oni koji to sigurnim korakom postaju.
Tu su, primjerice, fenomenalni Goran Bogdan i Nina Violić, koji ponovno igraju bračni par, kao mali naklon njezinu prvijencu "Baci se na pod", zatim velike Doris Šarić Kukuljica i Alma Prica, međunarodno slavni Kićo Burić, mlade zvijezde Tara Thaller i Lana Meniga pa Leona Paraminski, Jelena Miholjević, Tihana Lazović Trifunović, Stjepan Perić, Janko Popović Volarić, Goran Grgić, Leon Lučev, Živko Anočić, Zdenko Jelčić... Svi ti glumci, a nismo ih nabrojili ni pola, kroz dvanaest prizora iz života umirućeg čovjeka polako grade priču o njegovim usponima i padovima, neostvarenim snovima te odnosima koje je prekasno popraviti.
Nevio Marasović redatelj je koji svoje filmove strastveno puni više ili manje suptilnim referencama na širok spektar popkulturnih i društvenih fenomena, a struktura ovoga filma oslanja se i na religijske elemente, od postaja križnoga puta do prizora posljednje večere, u kojoj se kao apostoli pojavljuju filmski radnici poput montažera Tomislava Pavlica, producentice Nine Petrović i redatelja Igora Mirkovića.
Ambiciozno osmišljen, film Nevija Marasovića intrigantno je djelo kojem je ogromna glumačka postava i prednost i mana: s jedne strane radi se o atraktivnom štosu kakav u hrvatskom filmu nismo vidjeli, ali s druge, tu je bilo gotovo nemoguće postići izvedbenu ili bilo kakvu drugu ujednačenost, i to je šaranje od sjajnih minijatura do potpuno neimpresivnih segmenata glavna boljka filma.
Gledajući reakcije publike na "Pamtim samo sretne dane", bilo je zanimljivo vidjeti kako se kreću od apsolutne ganutosti, pa i potresenosti, do ravnodušja, kojem sam bliža: to možda manje govori o filmu, a više o našim vlastitim emocionalnim povijestima i životnim trenucima u kojima nas je Marasovićev film pronašao. Ono što je nesporno jest to da je Nevio Marasović uspio snimiti najljepši posljednji pozdrav Radka Polića, uz kojem ima mnogo sentimentalne metaforičnosti i koji bi mu, da ga je uspio pogledati, sigurno bio drag.
Teškoća rastanka neplanirano je obilježila i film "Sedmo nebo" Jasne Nanut, na kojem je radio dizajner zvuka Martin Semenčić. Kao što je Marasović film posvetio svojem glavnom glumcu, redateljica je s pulske pozornice podsjetila na prerano preminulog suradnika, što je svakome tko ga je poznavao značilo mnogo.
Njezin dugometražni prvijenac dramedija je o muškarcu koji nema snage ostaviti ženu zbog ljubavnice, čime se već tri godine dovodi u predinfarktno stanje. Humorni elementi u ovom su filmu namjerno ukorijenjeni u klišejima muško-ženskih odnosa, a proplamsaji smijeha koji su se mogli čuti u pulskoj Areni najčešće su dolazili iz humornog habitusa glavnog glumca Krešimira Mikića. Velike simpatije pokupio je i Nikša Butijer u ulozi prijatelja s kojim glavni lik uvježbava nikada realizirano priznanje svojoj ženi, što je publiku u nekoliko navrata izbilo iz cipela. Kako je film odmicao, međutim, njegov humorni potencijal počeo se ispuhivati, a dramski dio nije bio dovoljno emocionalno snažan da popuni prazninu koja se otvarala u trenucima kada je smijeh počeo kopnjeti.
Šteta je i što su likovi žene i ljubavnice, koje igraju Iva Mihalić i Iva Jerković, ostale na razini stereotipne skice, jer bilo bi zanimljivo pratiti unutarnje procese svih strana ljubavnoga trokuta. S druge strane, upravo je ta inverzija zanimljiva, jer Jasna Nanut snimila je jedan pravi muški film, u kojem su glavni junaci možda kukavice i kreteni, ali i likovi kojima se pristupilo sa zasluženom empatijom i pokušajem razumijevanja.
Ukupno gledajući, "Sedmo nebo" uspio je debitantski film i jedna od rijetkih hrvatskih komedija koje ne izazivaju susramlje, što je i premijerna publika prepoznala dugim pljeskom.
Do kraja festivala u glavnom natjecateljskom programu očekuju nas i premijere novih filmova Vanje Juranić, Filipa Herakovića i Gorana Kulenovića, a sinoć je prvi put prikazan i punokrvni krimi-triler "Escort" pokojnoga Lukasa Nole.
Za redaktora koji je površno pogledao članak: to je PoliČČČČ, Č kao članak, čakovec, čak i to. Nije "Polić".