Lanjska senzacija, dobitnik VBZ-ove i Večernjakove nagrade za najbolji
neobjavljeni roman, Hrvoje Šalković (1973) nije časio časa. Nakon
nekoliko slabo primijećenih knjiga, sa zamamnih 100.000 kuna nagrađena
"Pravi se da ovo nisi vidio" ispalila je svog autora u orbitu među
književne zvijezde.
Naglo stečenu slavu trebalo je pametno iskoristiti kako Šalkovićev
Kairos ne bi zauvijek odmaglio sa svojim srećonosnim čuperkom. Eto
stoga, za nepunu godinu dana, nove Šalkovićeve knjige. Izdavač, opet
VBZ (gl. ur. N. Rizvanović, ur. E. Jahić), računajući na čitateljsko
pamćenje, i "Zeca na mjesecu" tiska u velikoj nakladi, oprema ga
fotografijom zvjezdanog autora na koricama sprijeda i straga, i po
popularnoj ga cijeni danas odašilje na kiosk-tržište.
Kako će se "Zec..." nositi s teretom slave prethodnoga romana? Autor se
ponajprije odlučio na drukčiji rukopis. Umjesto svježe, dinamične,
otkačene putopisne bajke o jurnjavi svog pikarskog junaka kerouakovskih
korijena za lijepim i dobrim diljem svijeta, odlučio se ispisati mahom
dijalošku "stvarnosnu" priču o Zagrebu s
prepoznatljivomedijsko-estradno-političkom urbanom topografijom.
I s koječim drugim: umjetničkom snobovštinom, blaziranim džetseterima
sa špice, piscem u nastajanju (pa imamo i "roman u romanu"),
neuništivošću muške klape, bijegom od građanskih konvencija (osobito od
braka), odlaskom u neizvjesnost i nesigurnost stranoga svijeta da bi se
našla "šira slika" od zavičajne, provincijalne, malograđanske...
Neodoljiva energija kojom je prštao prethodni roman, ustuknula je u
"Zecu na mjesecu" pred klišejiziranim, stilski i misaono ispražnjenim
obrascima. No, ostajući na površini i stereotipu, Šalković je ipak
(premda mjestimice otkriva da su mu pretenzije bile ozbiljnije) napisao
zabavno, neopterećujuće štivo. Uostalom, ni Viewegh nije mnogo dublji
pa smo ga popušili kao svjetsku facu. A i ljeto je: Šalković nudi
prikladno sezonsko (književno) voće.
KRITIKA
Sezonsko književno voće
