Inteligentna zapažanja o ljudima i svijetu ne moraju biti privilegij “dosadnih” drama, zar ne? U to nas uvjeravaju “Sirove strasti”, najistaknutije ostvarenje u valu erotskih napetica, komercijalno usmjerenih i u toj namjeri uspješnih, ali uglavnom stupidnih filmova koji su 1990-ih nicali kao gljive poslije kiše. Četrnaest godina nakon nastanka taj se hit doima ozbiljnim ostvarenjem, nekoliko kopalja iznad seksploatacijskog otpada u čijem je okrilju nastao.
Doživljaj nepostojanosti, neuhvatljivosti i nedokučivosti čovjekova ponašanja, lelujavost, nepredvidljivost, pa i prijetvornost međuljudskih odnosa ne dočarava samo prvorazredno odmjerenim premještanjima ravnoteže, dobro organiziranim poigravanjem insinuacijama i dvosmislicama te izbjegavanjem nestvarno uredna zaokruživanja rukavaca u scenariju nego i elegantnom, sugestivnom “valovitošću” pokreta kamere i ljepljive glazbe kao i blago “decentraliziranim” kutovima snimanja. (J.H.)
