Gordana Marković drugim albumom “Nevidljivo, a važno” uz lanjski EP Natali Dizdar ponudila je još jedan sjajan pop album koji je kilometrima udaljen od uobičajenih pokušaja komercijalne pop glazbe kod nas. Ovo je neki njihov svijet, i prema poetskim domašajima u introspektivnim tekstovima Gordane Marković, a pogotovo prema vokalnim domašajima.
Ako bismo morali okvirno usporediti Gordanu Marković s nekim inozemnim imenom, uza sve razlike među njima, pada mi na pamet Florence and the Machine, ponajviše zbog slične gothic-pop podloge u kojoj se elektronika i instrumenti odsvirani uživo – a pogotovo ugođajne gitarističke dionice – spajaju u ugođajnim pjesmama koje nose retro prizvuk osamdesetih, a opet zvuče moderno po današnjim mjerilima indie-pop produkcije.
Završnu “Osluškujem” komotno bi mogla potpisati i Suzanne Vega. Pjesma poput “Nitko ne čita misli” bila bi velik hit u svijetu. Zanimljiva je situacija na domaćoj sceni; neke od ovih pjesama, poput “Tvoje riječi” i “Bilo bi lako”, prije refrena, vrlo su bliske onome što radi Billie Eilish, koja je već prvim albumom osvojila pet nagrada Grammy i to u glavnim kategorijama.
Ako gledate seriju “True Detective”, primijetili ste da je upravo pjesma Billie Eilish odabrana za uvodnu špicu. Kod nas ćemo još morati pričekati da inteligentna i sadržajna pop-glazba poput ove Gordane Marković postane masovni odabir, a vjerojatno to nećemo ni dočekati. Svih devet pjesama albuma “Nevidljivo, a važno” donosi tekstove autorice koja u osobnim odnosima pronalazi detalje koje potom uspješno transponira u pjesme uz vokalnu sigurnost i sugestivnost kakvu ne čujete često, a aranžmani i produkcija Tomislava Šuška primjereni su ovakvom tipu pjesama.
Balade poput “Preduge minute” – čiji lijepi uvodni instrumentalni dio melodijom kao da nastavlja temu Sakamota iz filma “Merry Christmas, Mr. Lawrence” – morale bi biti prihvatljive svim radijskim urednicima ove države kao edukativni primjer sjajne pjesme i potencijalnog hita koji bi trebali vrtjeti svakodnevno, da nismo tu gdje jesmo.
