Nakon višegodišnjeg natezanja u kojem su se materijala željeli domoći neki od najpoznatijih holivudskih redatelja, čast da uspješnicu Arthura Goldena prebaci na platno pripala je Robu Marshallu, a on je, na žalost, pokazao da Chicago puno bolje poznaje od Tokija.
Priča o Nitti Sayuri i njezinu prisjećanju kako je od priproste seoske djevojčice postala najpoželjnija gejša u Japanu, vizualno je fascinantna i produkcijski joj se malo toga može zamjeriti, no konfekcijski napravljen film samo potvrđuje da se iza holivudskog blještavila najčešće nalazi ispraznost, ovdje najbolje ocrtana ridikuloznim engleskim s japanskim naglaskom kojim govore svi likovi.
Dok je Dickensonov Oliver Twist kroz svoju sudbinu sjajno prikazao i viktorijansku Englesku, Goldenove i Marshallove gejše samo se očešu o japansku kulturu zauzvrat nudeći labavu melodramatsku priču, nepotrebno razvučenu na 145 minuta.
Zanemarujući činjenicu da snaga gejše ne leži samo u ljepoti, već i u umijeću razumijevanja i manipuliranja muškarcem, Marshall je snimio film u kojem je od umijeća pripovijedanja važnija privlačna fotografija i time svoju zavodljivost srozao na lijepu fasadu. (J. J.)
