Nakon kriminalističkog romana "Versifikator", zagrebački prevoditelj, publicist i pjesnik Marijan Boršić odlučio je ukoričiti autobiografska sjećanja na djetinjstvo. I učinio je to u knjizi "Ljubljanica 29A", koju je uredio legendarni trener Ante Kostelić, a objavila nakladnička kuća Irma & Irma. Zanimljivo, recenzenti te pitke knjige su Miroslav Međimorec i Slobodan Prosperov Novak, važna imena hrvatske kulture. Iako su autor, nakladnik i urednik knjigu "Ljubljanica 29A" nazvali zbirkom pripovijedaka, ne bi pogriješili da su je nazvali i romanom, jer su sve u njoj objavljene kratke priče i više nego ulančane i sadržajno zbijene te imaju romanesknu strukturu.
U knjizi pratimo život zagrebačkog dječarca od predškolske dobi do vremena kada odlazi u školu i mora se preseliti u sasvim drugi, istočniji dio grada. Ali prva, glavna i formativna adresa na kojoj Marijan živi skromno s isto tako skromnim roditeljima u omanjem stambenom prostoru nevelike kuće jest Ljubljanica 29A. Tko poznaje Zagreb, dobro zna da se ta adresa nalazi u blizini mitske tramvajske remize i sljemenskog potoka Črnomerca. Trešnjevački je to i nekada prvenstveno radnički i obrtnički dio Zagreba u kojem se navija za Dinamo, iščekuju nedjeljni obiteljski ručkovi i prakticiraju šetnje uz potok bilo prema sjeveru ili jugu. Lokacija je to koja u vrijeme Boršićeva djetinjstva već pripada gradu, ali ima i puno prirodnih, urbano nedirnutih i neoskvrnutih oaza. Malom dečku kojem u kvartu ne nedostaju prijatelji iz škole ili susjedstva taj je prostor idealno mjesto za igru i tipične dječje nestašluke i avanture.
Ipak, taj komadić Trešnjevke u kojem stanovnici zorno mogu doživjeti svako godišnje doba ima i svoju knjižnicu, koju naš mališan kojeg majka od milja zove Janjček upravo obožava jer je čitati naučio već kao četverogodišnjak, ali i lutkarsko kazalište, kinodvoranu u Okićkoj, pa čak i nogometni stadion u ne tako dalekoj Kranjčevićevoj ulici na kojem utakmice igraju i klubovi iz drugih republika. Tu je i nezaobilazni novinski kiosk na kojem mali Marijan kupuje prve stripove kojima je potpuno očaran i za koje mora iskamčiti novac od štedljivih roditelja koji ga nemaju ni u lijevoj ni u desnoj. Ali tu su i druge obiteljske kuće s voćnjacima i vrtovima i djeci zamamnim plodovima, improvizirana igrališta za nogomet, ali i potočni nasip na kojem se u snježna, u ono vrijeme ne tako rijetka popodneva, moglo i sanjkati do mile volje. Marijan Boršić u ovoj se knjizi služi iznimno jednostavnim jezikom, pa je "Ljubljanica 29A" štivo koje će bez problema čitati i vrlo mlada, čitateljski tek propupala populacija. Naravno, ako je zainteresirana za čitanje i ako je nije odvukao zov društvenih mreža i površne mobitelske komunikacije. No, roman se može preporučiti i zagrebačkim nostalgičarima i romantičarima koji će se s glavnim likom i decentnom purgerskom atmosferom koja prevladava u knjizi vrlo lako identificirati. U romanu, zanimljivo, nema politiziranja, i to čak ni u natruhama. Idilični djetinji život opisan je bez teških tema i tek se usput u jednoj epizodi spominje povratak vujče Stjepana koji je duge tri godine služio vojsku u Pančevu, i to nakon što je preživio Križni put te bio i tri godine u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. S puno topline autor opisuje i brojne obitelji svojih roditelja koji su potekli sa sela u koja mali Marijan rado odlazi na ferije, kako bi se iskazao i u tamošnjim sportskim aktivnostima sa seoskim društvom, a po potrebi i pomagao djedu u vinogradu ili u polju. S idilične Trešnjevke ide se i na izlete u Samobor, i to Samoborčekom, sve u stilu Golikova filma "Tko pjeva zlo ne misli".
No, u ovoj knjizi nema pegleraja gospođe Marijane, sve je prilično čisto i građanski uredno, metaforički dezinficirano, osim jedne roditeljske svađe koju je mali Marijan podnio jako teško, potpuno u skladu sa svojim ranjivim godinama. Poneka sitna krađa, odlazak rođacima bez roditeljske dozvole, rat djece iz različitih ulica, uništene zimske hlače ili uništena kvalitetna njemačka lopta koju je Marijan dobio na dar od oca s njegova službenog puta u inozemstvo, neki su od najdramatičnijih trenutaka ovog krajnje miroljubivog i smirujućeg romana. Romana koji odiše majerovskim duhom i prikazuje Zagreb kakav je nekada bio, ali i podsjeća na to kako čovjek u zrelijim godinama sve češće "pamti samo sretne dane". Kao u pjesmi Kemala Montena i Arsena Dedića koju maestralno izvodi Gabi Novak.
