Mlađi makedonski književnik Petar Andonovski do sada je objavio zbirku poezije i četiri romana. Treći njegov roman "Strah od barbara" početkom godine objavio je Hena com u prijevodu Ivice Bakovića i pod uredničkom paskom Hrvoja Kovača. Riječ je o romanu koji je, potpomognut i nagradom Europske unije za književnost, već našao put do stranih nakladnika i kritike, pa i do hrvatskih čitatelja. Iako napisan prije konačne ruske agresije na Ukrajinu (prvo izdanje je iz 2018.), kada ga čitamo s distance od pet godina čini nam se da je napisan prije samo nekoliko mjeseci.
Jer jedna od dvije glavne junakinje ovog iznimno kratkog, poetičnog, a pomalo i lapidarnog romana, Ukrajinka je Oksana koja iz Donecka, a onda i iz Ukrajine ne bježi zbog surovog i moćnog susjeda, nego zbog černobilske katastrofe. I zbog sveprisutne radijacije koja se ne smiruje ni godinama nakon katastrofe u nuklearnoj elektrani. Ukrajina je u ovom romanu, ali i ne samo u njemu, zemlja iz koje se bježi. Andonovski je postavio i više nego točnu dijagnozu, kao da je znao da će Rusija napasti Ukrajinu gotovo svim svojim snagama. A zemlja u koju se iz Ukrajine bježi je Grčka, točnije njezin mali i polunapušteni otok Gavdos nedaleko od Krete.
Svi koji na taj otok dođu, bez obzira na to jesu li Grci ili stranci, među otočanima dobivaju metaforički status barbara, a među njima i Oksana, koja na Gavdos dolazi s bolesnim dečkom Evgenijem, na poziv prijatelja s fakulteta i njihova černobilskog suptanika Igora. Svojevrsna barbarka je i Grkinja Pinelopi, koja na Gavdosu preživljava kao supruga bezobzirnog domoroca Mihalija s kojim ima kćer Irini. Pinelopi je isprošena doslovno iz jednog kretskog manastira u kojem je s drugim djevojkama stasalima za udaju čekala prikladnog prosca ili, točnije rečeno, gospodara. Boji se muža, tuguje za svojim slikarskim talentom i neobuzdanom prijateljicom iz manastira, a ne voli ni vlastitu kćer jer joj je ona samo uteg koji je čvrsto veže za otočki dosadan i isprazan život koji prezire. Oksana i Pinelopi žive u susjednim kućama i ne komuniciraju jer se sa strancima, prema nepisanim pravilima otočkog života, komunicirati ne smije. Smatra ih se simbolima zle kobi, kao da je na otoku Gavdosu sve idilično i u najboljem redu. Sukob između ukrajinskih došljaka, koje svi zovu Rusi, i domaćinskog stanovništva, koje je zaraženo predrasudama i uvijek spremno za egzekuciju onih koji se ne mogu braniti, je neumitan. I do njega i dolazi, s time što se otočanima događaju i smrti koje oni povezuju s došljacima koji su im na mirni otok koji ima samo jedno dijete školske dobi donijeli nesreću. I ugrozili im egzistenciju. Andonovski svoj roman slaže pomoću naizmjeničnih i kratkih ispovijedi Oksane i Pinelopi. U njima nema ni puno dijaloga ni puno događaja. Atmosfera mučne otočne tjeskobe u kojoj se na malom mjestu stišću sudbine ljudi koji imaju razna generacijska iskustva i potpuno različite obrazovne i društvene statuse, opisana je iznimno kvalitetno i uvjerljivo, ali i krajnje ekonomično.
Na mahove se "Strah od barbara" čita kao kostur scenarija za film u kojemu neće biti važni dijalozi, nego kamera i snažne, donekle čak i psihotične glumačke kreacije. Bježeći na naoko idilični otok na kojem rastu limuni i koji je poput stare, nostalgične ladanjske razglednice, naši bjegunci umjesto spasa pronalaze odbojan oblik zatvora u kojem im najviše pati psiha pa prestaju razlikovati stvarnost od psihodeličnih snova, gube pamćenje i volju za životom. Očito, ima i gorih stanja od černobilske sporopotezne radijacije, a to je vrlo često onaj osjećaj kada vas sredina u koju dolazite po izbavljenje dočekuje kao neprijatelja i manje vrijednu ljudsku jedinku. Ne čudi me da je ovaj roman Petra Andonovskog dobio politički determiniranu nagradu Europske unije za književnost. Jer "Strah od barbara" roman je o današnjoj Europi koja već godinama osjeća strah od svih tih nevoljnika koji navaljuju na njezine stare obale, maslinike, vrtove s limunima. I na njezin sada već pomalo i truli identitet koji je zaspao u profiterskom komoditetu nesvjestan činjenice da se svijet u međuvremenu jako promijenio. I da nitko nema monopol na barbarstvo, baš kao ni na humanizam.
