Da Josip Vaništa nije samo suptilan likovni umjetnik, jedan
od najboljih hrvatskih suvremenih slikara, nego i jednako istančan
pisac, pokazuje njegova dosadašnja bibliografija koju čine
dvije knjige "Zapisa" (iz 1988. i 1995. godine), te "Knjiga zapisa" za
koju je prije pet godina osvojio Vjesnikovu književnu nagradu Ivan
Goran Kovačić. Ovih dana toj je bibliografiji pridružena nova jedinica:
knjiga "Novi zapisi" (izdavač Kratis, Zagreb).
Opet je posrijedi zbirka kratkih, autobiografskih zabilješki
koje osvajaju čitatelja spominjanjem ključnih imena hrvatske, pa i
svjetske književnosti i umjetnosti 20. stoljeća i najvažnijih kulturnih
punktova u nas i u Europi (od Krleže i Juneka do De Chirica i Becketta,
od Karlovca i Zagreba do Pariza i Venecije). No te dojmljive tekstualne
minijature privlače i pronicljivim, a istodobno poetskim,
iznijansiranim (poput Vaništinih crteža)
promišljanjima o umjetnosti, svijetu, životu...
Osim prisjećanja na dane mladosti i zrelosti, čega je bilo i u
prethodnim autorovim knjigama, u "Novim zapisima" pregršt je
natuknica o modernome dobu, koje Vaništu očigledno ne
impresionira. Naprotiv, on otkriva fenomene koji degradiraju i
ljudskost i umjetnost. Zapisat će, na primjer: "Grafiti s ceste unose
se u muzeje. Nešto je pred vratima. Apsolutno poražavajuće."
Ili, "Po Ivanu od Križa, Bog je vrt u kojem se može počivati u sjeni
drveća.
U vrtu Kuće stanara (Big Brother), drveće je naslikano, ne daje sjene."
Ili, "Nepodnošljiva lica zabavljača, TV igre, mobili,
Konzumi i Lidli; nasilje i gramzivost. Iz dana u dan, iz noći u noć"...
Pesimizam? Rezignacija? Je li to nit vodilja Vaništinih
zapisa? Sudeći po onom završnom ipak nije životno
iskustvo donosi, unatoč svemu, smirenost: "Ljeto je podne, a jesen
voda. Voda je mir a zima noć. Noć je prepuštanje. Sjeveru,
zemlji."
Vaništini 'Novi zapisi'
Slikarev književni dar
