I dok je svako igranje festivalskih predstava za kazalištarce, ali i za publiku bila svojevrsna pobjeda, znali smo da u svakom trenutku moramo biti spremni na odustajanje i poraz. Pljeskali smo glumcima, ali i sebi samima što smo izdržali, što se nismo predali. A onda se dogodila 2022. i shvatili smo da je pandemija bila tek uvod u jedan mnogo veći poraz koji naše živote čini još neizvjesnijima. Svijet u kojem živimo podsjetio nas je da je trenutak opuštanja kratak i prolazan i da se u svemu što se oko nas događa ponovno moramo nekako snaći. Jer nemamo izbora, jer smo i mi dio tog istog svijeta. I sada kad stojimo pred još jednim izdanjem Dana satire, pitamo se smijemo li se uopće smijati ili je to ponovno jedino što nam preostaje? Čini li smijeh našu nemoć barem malo podnošljivijom? Čuva li i dalje naš zdrav razum? Čuva li i dalje naš otpor? Nadam se da će ovogodišnji Dani satire pokazati da ga čuva i da je taj otpor još jači. Jer, koji god predznak da damo smijehu – satiričan, ironijski, parodijski – on će uvijek na neki način biti ljekovit. Smijeh predstavlja točku koja okuplja i zaborav i osvještavanje, i subverzivnost i katarzu, on sadrži trenutak koji nas podsjeća da možemo i moramo krenuti dalje. U ovakvim trenucima povijesti satira kao da postaje još potrebnija, a njezini autori još spremniji da postavljaju prava pitanja.
46. Dani satire, koji donose jedanaest od ukupno pedeset i osam prijavljenih predstava, svojevrsni su susret institucionalne i nezavisne scene, snažnih i hrabrih glasova suvremenih dramskih pisaca različitih generacija i poetika koji širom otvorenih očiju propituju društveno-političke okolnosti unutar kojih stvaraju i onih kanonskih bardova koji se u suvremenim adaptacijama i interpretacijama pretvaraju u naše suvremenike. Ovogodišnji festivalski izbor postoji kao jedna kazališna mikrozajednica jakih autora, autorskih timova i ansambala koji kazalište prepoznaju kao mjesto društvene odgovornosti, a te se odgovornosti neće odreći ni u trenucima dok se svijet oko nas ponovno raspada. Jer svaka će izabrana predstava barem na trenutak taj isti svijet pokušati skupiti. I iako nas ni jedna od njih neće štedjeti i uporno će postavljati neka vrlo neugodna pitanja, očekujući da sami na njih pronađemo odgovor, pokazat će u svakom trenutku da nas razumije, da s nama dijeli iste strahove i strepnje i da nas prije svega poštuje kao ravnopravne sudionike u ovom kazališnom dijalogu iz kojeg možemo dobiti upravo onoliko koliko smo spremni primiti. I zato će nam prikazati svijet onakav kakav jest, poduzet će neke rizike i umjetničke i životne, dokazujući nam da bez rizika ionako ništa ne bi imalo smisla.
I upravo zbog njih, zbog autorica i autora koji su i dalje spremni otvoriti kritičku razmjenu bez imalo uvijanja, čak i o najintimnijim stvarima, vjerujem da će ovogodišnji Dani satire nastaviti dugogodišnji niz uspješnih festivalskih godina i još jednom potvrditi relevantnost ovog festivala i snagu satire kao žanra koji nam omogućuje da izađemo iz svoje zone komfora i dozvoljava nam da osvojimo neke nove prostore slobode u kojima je sve moguće, pa i bolje i pravednije društvo. Iako kazalište možda ne može promijeniti svijet, ono nam uvijek nepogrešivo sa scene poručuje da je promjena moguća i da smo upravo mi njen najvažniji dio, čak i u trenucima potpunog raspada, uvijek smo mi ti koji ovaj svijet mogu ponovo skupiti.
Kao izbornica posvećujem ove Dane satire Saši Anočiću, koji nas je učio smijehu kao malo koji drugi autor. Hvala mu na tome.
