Tek kada čovjek izađe iz kazališta, a od smijeha ga bole mišići za koje nije ni znao da ih posjeduje, osvijesti spoznaju koliko je zapravo malo smijeha u hrvatskom teatru. A vremena su takva da nam je smijeh u sigurnoj oazi umjetnosti potrebniji negoli što nam je to bio devedesetih, jer tada ne samo da smo imali nadu da će sve biti dobro nego smo mislili da će biti bolje nego ikada, a sada nam je preostao samo strah da doslovno sve, pa i život na ovom komičnom 'kamenčiću' što se okreće oko Sunca, doista odlazi k vragu. I dok Putin zvecka nuklearnim oružjem nakon dvije godine kolektivne psihoze zbog pandemije koronavirusa i PTSP-a uzrokovanog zagrebačko-petrinjskim potresima, legalno je postaviti pitanje kako je moguće da nam smijeh uporno (i mnogo dulje od protekle dvije godine) izmiče u izvedbenim umjetnostima.
Koliko se dobrih kazališnih komedija uopće možemo sjetiti? Kada zagrabimo duboko u prošlost, naći će se pokoji naslov zlatnim slovima upisan u povijest hrvatskog kazališta, ali to je zaista u promilima izražen broj u usporedbi s brojem "dramurina", kako je ostatak ponude jednom nazvala mlada glumica Nika Ivančić. Baš je ona jedina glumica u "Realistima", novoj hit-predstavi Teatra Exit, komediji koju svakako treba vidjeti, a koja je odmah nakon premijere dobila laskavi epitet predstave koja je u stanju stati uz bok legendarnim "Kaubojima" Saše Anočića.
Autor teksta za "Realiste" je Jure Karas, a on svojom rastresitom strukturom idealno odgovara svakoj vrsti aktualizacije, jer njegova je početna postavka, ali i temelj na kojem je izgrađen, teza da "svijet srlja u propast". Slovenski "Realisti", u produkciji Slovenskog narodnog gledališča Nova Gorica i u režiji Tijane Zinajić bili su najbolja predstava 43. Dana satire Fadila Hadžića (2019.), a ovi zagrebački, osim teksta, dijelom prilagođenog, tu predstavu slijede po kabaretskoj formi za koju je tekst i pisan. "Realiste" u izvedbi Teatra Exit režirao je Matko Raguž i stvorio komediju uz koju se publika doista od srca smije, ali pri tome i razmišlja. Upravo je to najvrednija, ali i najteže dostižna podvrsta ovog kazališnog žanra, jer komedija na prvi smijeh smo se nagledali te ih zaboravili već na izlaznim vratima kazališta.
U čemu je tajna dobre komedije i "Realista"? Zapravo u nevjerojatnoj jednostavnosti s jedne i izvrsnosti s druge strane. Prvi dio ove formule najbolje se može objasniti načinom na koji u "Realistima" ekipa koristi pjesmu "Bella Ciao". Poznatu pjesmu (za koju mnogi posve pogrešno misle da je pjesma talijanskih partizana, a oni su je zapravo preuzeli od siromašnih djevojaka koje su je pjevale koncem 19. stoljeća dok su radile na poljima riže u sjevernoj Italiji te je pretvorili u nadasve prepoznatljiv međunarodni simbol otpora) glumci ovdje pjevaju kao "Lijepa Ciao". Naravno, kada je jednom otpjevana kao simbol odlazaka iz Hrvatske, kao posveta ljudima koji ne odlaze iz hoštapleraja i luksuza već zato što u "Lijepoj našoj" (iz svima dobro poznatih razloga) ne mogu za sebe i svoje stvoriti normalan, ako već ne i dobar, život jasno je da se "Bella Ciao" sama po sebi nametala kao "Lijepa naša". I to je ta pametna jednostavnost smijeha, koja pritom satiričkom žaokom ubada točno tamo gdje boli. U takvim komedijama misleći ljudi u kazalištu traže, i nalaze, odgovore na svijet oko sebe, a pritom naiđu i na utješnu podršku istomišljenika koja izvire iz gromoglasnog smijeha koji odjekuje mrakom gledališta.
S izvrsnošću je priča mnogo kompliciranija i znatno ju je teže postići. Naime, mogu autori imati genijalne ideje i još bolja redateljska rješenja, ali ako nemaju genijalnu grupicu izvođača, sve će to jednostavno pasti u vodu. Iz te su kazališne jednadžbe izuzete monodrame, a kako se iz njih izvlači smijeh, odavno su nas naučili primjerice Zijah Sokolović ili Rakan Rushaidat, koji je baš u tom istom Exitu briljirao u monodrami "Ja, tata!". Nju ovaj vrsni glumac i komičar igra od listopada 2011. godine, uvijek pred punim i grohotom nasmijanim gledalištem.
Za razliku od monodrame, u kojoj o nevjerojatnom trudu svjedoči doslovno znojem natopljena majica u kojoj Rakan dočeka kraj "Tate", izvedba ansambla komedije najteži je kazališni čin, onaj koji zahtijeva apsolutnu posvećenost kolektivnoj igri. I stoga će svakom tko prelista vlastita kazališna sjećanja biti jasno koliko je dobrih kazališnih komedija (satira, farsi, kabaret-predstava...) palo na glumačkom egu i postalo žrtvom ideje da u ansamblu netko mora biti dominantan. Baš zbog toga u hrvatskom se kazalištu dugo činilo da se vrsna glumačka ravnoteža 'ubojite' komedije može postići samo ako su na sceni dvoje izvođača.
Od početka 1968. godine najveći i najčvršći dokaz te teze bili su Lela Margitić i Pero Krvgić u nezaboravnim "Stilskim vježbama", koje je po djelu Raymonda Queneauea režirao Tomislav Radić.Uz tu su se predstavu doslovno smijale generacije kazališnih gledatelja, a ona je trajala – i bila vrhunska – toliko da su i bake i djedovi na nju dovodili unuke.
A onda je došla 1992. godina i Boris Svrtan je odustao od monodrame u kojoj će se 'obračunati' s mladom hrvatskom demokracijom. Tekst na kojem je tada već mjesecima radio pretvorio je u satiru koja je formom slijedila najpopularniju TV emisiju onog doba "Slikom na sliku". I tako je 'rođen' najveći poslijeratni hit ne samo Satiričkog kazališta Kerempuh (tada još Jazavca) već i hrvatske kazališne komedije i satire – "Spikom na spiku". Predstava u kojoj je uz Svrtana maestralno igrao i Dražen Kühn postala je ne samo financijski unosan kazališni hit već i sveti gral hrvatskog teatra, koji već trideset godina, kada je komedija u pitanju, uvijek teži takvom smijehu, takvoj jagmi za ulaznicama, ali i šansi da državni vrh potajice svrati u kazalište.
Nitko se neće ušuljati u Teatar Exit na "Realiste", ali oni su zbog toga još jači. Snaga je u skupini mladih glumaca koju je okupio Raguž. Oni su: Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić i Fabijan Komljenović. Svatko je od njih pokazao svoje talente i glumačku snagu, svi glume, pjevaju i sviraju, ali su istinski neodoljivi kao grupa mladih ljudi posvećena nimalo lakom zadatku, da iz večeri u večer nasmiju dvoranu punu ljudi. I to svojim prikazom naše otužne stvarnosti. Kako to rade, jednostavno treba vidjeti!
