Glumica Tihana Lazović jedna je od najvećih zvijezda regionalnog filma, koja upravo plijeni pažnju impresivnom glavnom ulogom u filmu "Samo kad se smijem" redateljice Vanje Juranić. Inspiriran slučajem Zadranke koja je 2006. godine ubila muža koji ju je tukao, film progovara o mučnim slojevima obiteljskog nasilja, ali i osudi okoline koja često dodatno stigmatizira žrtvu.
Za ulogu Tine dobili ste ovoga ljeta dobila nagradu u Puli, a mnogi govore da vam je to jedna od uloga karijere.
"Samo kad se smijem" za mene je jako važan film. To je film o jednoj mladoj ženi, majci jedne predivne djevojčice. Ona je domaćica. Ona živi sa svojim suprugom Franom. U jednom trenutku ona odluči nastaviti studij koji je prekinula zbog full time posla majke. Međutim, Frane se s tim ne slaže. I to neodobravanje koje počinje kao verbalno nasilje i sitne emotivne ucjene eskalira u iživljavanje. Tina pokušava pobjeći iz tog odnosa da zaštiti sebe i svoju maloljetnu kćer. Ali kao što znamo, to nikada nije lako.
To je film inspiriran stvarnim slučajem Ane Magaš, ali odlučili ste se odmaknuti od tih konkretnih imena i prezimena?
Njezina je priča poslužila kao inspiracija i zato se Ana sada ponovno našla u fokusu javnosti, ali inspiraciju za ovu temu zaista nije bilo teško pronaći. Crna kronika puna je strašnih priča, a naš je film skup svih nesretnih sudbina koje su te žene prošle.
Kako ste se pripremali za tu ulogu?
Proces stvaranja filma za mene je jako intiman i nisam sigurna mogu li vam uopće objasniti način na koji radim. Možda i ne moram, možda je to neka moja stvar. Jednom je Meryl Streep rekla kako se boji da će čarolija nestati ako otkrije način na koji stvara. Ali ono što mogu reći je da smo redateljica Vanja Juranić, moj glumački partner Slavko Sobin i ja dosta štreberski nastrojeni, pa smo zaista puno čitali i skupljali različite informacije. Osjećali smo ogromnu odgovornost da ispričamo ovu priču i nadam se da se vidi da nismo srljali u temu, nego da smo se zbilja potrudili.
Taj proces pripreme sigurno nije bio lak.
Mi glumci vrlo smo ranjivi i otvoreni, a jedan takav lik ni ne možeš napraviti ako se potpuno ne ogoliš. Proces u kojem sam čitala iskustva žena žrtava nasilja bio mi je teži nego samo snimanje. Osjećala sam ogromnu ljutnju i frustraciju, ne samo prema prema nasilnicima koji često nisu kažnjeni, nego i prema sustavu i društvu koje te žrtve ponovo traumatizira tako što im ne vjeruje ili se pita zašto nije otišla i zašto ga nije prijavila. Ta ljutnja je bila gorivo koje mi je pomoglo da ispričam ovu priču.
Jako mi je zanimljiva i vrlo slojevita uloga Slavka Sobina, koji je s jedne strane onaj arhetipski, jezivi patrijarhalni dalmatinski nasilnik, ali s druge strane se u nekim trenucima lomi, a njegova žrtva ga tješi...
Slavko je predivan glumac i čovjek, izuzetno nježan, pun povjerenja i poštovanja, što mi je bilo važno kada smo gradili ulogu Frane i Tine. Ja vjerujem da se nitko ne rađa kao nasilnik. Vrlo često nasilnici i sami dolaze iz nasilnih obitelji i nasilnog okruženja. Mi smo bez opravdavanja njegovih djela ipak htjeli pokazati da taj čovjek nije samo zao čovjek. Bilo nam je važno da razumijemo i zašto se ta žena u njega zaljubila, koje su to njegove kvalitete, osim demona kojeg on nosi u sebi. Kako je došlo do toga da postaje zlostavljač?
Jasno ste prikazali i utjecaj šire društvene okoline koja žrtvi otežava da ode od nasilnika.
Bojim se da je osuda okoline često ključan faktor što te žene ostaju u nasilnim brakovima, a slično je i u slučajevima silovanja i drugih oblika zlostavljanja. Ljudi očekuju da je žrtva slaba, nemoćna žena, siromašna i nenašminkana, ali u stvarnosti ne postoji savršena žrtva. To se na jeziv način pokazalo u slučaju Klare Buntić, gdje su vrlo brzo nakon što je objavljena snimka njezina nasilnog supruga mediji krenuli spekulirati o tome zašto je ona uvijek lijepo uređena i odakle joj Chanel torbica. Mi kao društvo nažalost volimo mrziti i ne vjerovati žrtvama.
Rasprodali ste kina u Dalmaciji, a posebno se nestrpljivo očekuje zadarska premijera. Osim što ste tamo snimali, to je i grad u kojem ste odrasli, ali i grad u kojem se dogodila i tragedija koja je inspirirala ovaj film.
Kod ovog filma osjećam baš izuzetnu tremu, pogotovo u Zadru koji je rasprodan, što dokazuje da Zadrani imaju želju gledati filmove koji nisu isključivo blockbusteri, komedije i tome slično. Uzbuđena sam, veselim se, ali malo i strahujem kako će reagirati. A što se samog snimanja tiče, ovo je bilo prvi put da sam u gradu koji je moj, a da ne spavam kod roditelja, nego u hotelu jer je to bilo logistički lakše. Bilo mi je drago što smo snimali baš tamo jer Zadar nije dovoljno iskorišten kao filmska lokacija, ni za domaće, a pogotovo strane filmove. Nama je taj grad bio idealna kulisa, u suprotnosti s ovim mrakom koji se događa iza zatvorenih vrata.
Kako je vama bilo odrastati u Zadru?
Sjećam odrastanja na ulici, dvorišta... Tamo sam naučila što znači izboriti se za sebe, što znači zavist, što znači biti popularan i nepopularan. Klinci znaju biti jako okrutni, mislim da smo to svi doživjeli. Zadar obožavam i često mu se vraćam. Međutim, ne osjećam da mi je to kuća, kao što to ne osjećam ni za Zagreb, ni za Beograd, ni za jedan od tih gradova u kojima živim ili sam živjela. Ja sam stvarno nomad, ali odrastanje u Zadru je lijepa uspomena.
Vi ste kao dijete svirali klavir, a čujem da ste imali i bend "Tihana i tatini sinovi"?
Išla sam stopama svoje sestre koja je glazbenica, za što je zaslužan moj otac nogometaš koji nas je htio zaštititi od sporta pa nas je ubacio u muziku koja je zapravo jednako zahtjevna i zastrašujuća. Dugo sam svirala i to je bio moj put sve do drugog srednje, kad sam shvatila da se osjećam jako skučeno u toj glazbenoj naobrazbi, htjela sam manje vježbati i više eksperimentirati. Po prirodi sam džezer, a ne klasičar. Nije mi žao što sam odustala jer sam danas ovo što jesam, ali mi je žao da češće ne sjednem za klavir. Trebala bih se natjerati.
Kako ste na kraju završili na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu?
Kod mene ništa nije pomno isplanirano. Kako sam se ispisala iz Muzičke škole, tako sam u zadarskom kazalištu vidjela audiciju za neku predstavu i pobjegla iz škole da pokušam. Naravno, to nisam ni rekla mojima. Nisam imala nikakvog znanja ni o glumi ni o kazalištu, o filmu, baš ništa. Ali to je bio neki unutarnji poriv i prošla sam na audiciji. Tako sam počela raditi u zadarskom kazalištu, pod mentorstvom Jasne Ančić, divne zadarske glumice. Kada je došlo vrijeme za studij, bilo mi je logično da odem na Akademiju. I tamo sam došla poprilično nespremna pa nije ni čudo da me nisu primili. Sjećam se tog prijamnog, oko mene ljudi koji čitavog života idu na dramsku, prošli su ZKM, a ja pala s Marsa, zadarska pankerica kratke crne kose! Druge sam se godine malo bolje pripremila i prošla.
Ovih je dana vaša akademija u fokusu javnosti zbog slučaja profesora Prohića. Sjećate li se atmosfere nasilja u vrijeme kada ste studirali i kako gledate na ovo što se događa danas?
Apsolutno podržavam hrabre studentice i studente koji su izašli u javnost. Ona jeziva snimka nešto je što je moralo dospjeti u medije. A što se tiče iživljavanja nad studentima, mislim da to nije problem isključivo Akademije, nego svih sveučilišta koje takvo ponašanje štite. Meni je potpuno neshvatljivo da taj čovjek nije maknut sa škole, a znam da je bilo puno prijava protiv njega, ne samo za psihičko maltretiranje nego i za seksualno zlostavljanje. Što se dogodilo s tim? Zašto se to zanemarilo? Nemam odgovore, ali je to prilično alarmantno. Akademija je specifična škola u kojoj studenti provode po 12 sati, svi smo jako bliski jedni s drugima, a bliski smo i s profesorima i često je nejasna granica između toga da smo "na ti" i neprihvatljivog ponašanja. Na tom se studiju radi s tijelom i osjećajima, tako da nažalost svašta prolazi pod umjetničku metodu. U moje vrijeme bilo je divnih profesora, to želim naglasiti, ali i zbilja uvredljivih komentara, pogotovo na fizički izgled glumica. Sjećam se kako mi je jedan stariji profesor koji je već tada bio u mirovini, ali je došao kod nas na klasu, rekao da imam razdvojene zube i da zato nikad neću postati glumica. Sada mi je to smiješno, ali kad imaš 18 ili 20 godina, to je nešto što može biti vrlo traumatično i obilježiti ti život. Moj karakter je takav da sam se jednostavno ustala i izašla sa sata, ali netko drugi možda ne bi. I zato još jednom bravo za studentice, moramo nastaviti o tome govoriti.
Sjećam se te vaše generacije na ADU, bilo je tamo vrlo jakih ljudi koji su danas ozbiljna imena u svijetu filma i kazališta. Mislim da sam vas prvi put vidjela u kratkom filmu "Mušice, krpelji i pčele" Hane Jušić.
To je bila moja druga godina Akademije, a Hana već bila na trećoj ili četvrtoj. Sjećam se da mi je prišla dok sam pušila ispred zgrade i pitala želim li igrati u filmu, a meni je to značilo jer je ona već bila neko ime. Sjećam se da sam pobjegla s nastave kako bismo ga snimili, jer jedna od stvari koje na Akademiji ne funkcioniraju su odnosi među odsjecima. Dakle, moraš pobjeći sa satova glume kako bi mogla glumiti, a upravo zahvaljujući tim studentskim vježbama svojih kolega redatelja danas imam neku karijeru.
Prvu ulogu u dugom metru dao vam je pokojni Lukas Nola, u filmu "Šuti". Kako je bilo raditi s njim?
Za mene je to bio zaista poseban period. Možda je glupo reći da me Lukas otkrio, ali bio je prvi koji mi je dao šansu i prvi koji je imao toliko povjerenja u mene, tada dvadesetdvogodišnjakinju, da mogu odigrati glavnu ulogu u dugometražnom filmu. To je također bio vrlo potresan film, također se radi o obiteljskom nasilju, ali Lukasov set je bio možda najljepši na kojem sam ikad u životu bila. On je bio prava veličina i vrlo često ga se sjetim. Jako sam sretna što je njegov zadnji film tako dobar, njegov, beskompromisan. Nekako je otišao sa stilom.
Danas ste izrazito tražena glumica, filmovi vam igraju na najvećim svjetskim festivalima... Postoje li redatelji s kojima posebno volite raditi?
Ima raznih s kojima volim, ali i onih s kojima ne bih više radila. Dokle god je to redatelj ili redateljica koja ima nešto reći, koja zna zašto snima to što snima, poštovat ću je. Ipak, tu moram izdvojiti Dadu Matanića s kojim radim već deset godina i mogla bih zauvijek. Karakterno smo vrlo slični, ja sam jako smotana, a kad smo u kombinaciji, to je dosta opasno i pogubno za ostatak ekipe.
U zadnja četiri dana bili ste u četiri države, predstavljate film, igrate u kazalištu, snimate... glumački život na trenutke može biti jako intenzivan. Kako održavate ne samo fizičko nego i mentalno zdravlje?
Sreća je što sam ja jako rano krenula sa snimanjima i rano mi se dogodio "Zvizdan", s kojim sam zbilja proputovala svijet, tako da sam se vrlo rano naučila nositi s tim ritmom. Tada mi je to možda bilo previše, a danas sam nekako pametnija i zrelija, iako uspjeh sa sobom nosi i ogromna preispitivanja. Jesam li dovoljno dobra? Hoću li ovo dobro odraditi? Kako izgledam? Tisuću je stvari koje ti prolaze kroz glavu kada si glumac s Balkana. Na red carpetu moraš izgledati jednako dobro kao i neka velika europska ili hollywoodska glumica, a mi za to nemamo ni uvjeta ni financija. Ne želim se žaliti, sretna sam što radim, ali daleko je to od glamura. Samo jako dobra maska.
Zanimljivo je to s glamurom. Recimo, na vašem vjenčanju je pjevala Severina, bilo je 140 ljudi, od kojih su mnogi ozbiljne zvijezde... vjerujem da dio čitatelja zamišlja da tako živite svaki dan.
Ma glamur na Balkanu ne postoji, koga zavaravamo? Ovdje su jedine zvijezde influenceri i sportaši, protiv čega nemam ništa, ali kada se neki glumac koji radi u kazalištu i na filmu krene spominjati kao zvijezda, moram se smijati. Ne da se ne osjećam kao zvijezda nego je to daleko od istine. A ta svadba je bila tako velika jer smo htjeli napraviti dobar tulum za nas. Čak smo razmišljali da zabranimo ljudima da slikaju, da to ne izlazi po tabloidima, ali nismo se jednostavno stigli time baviti pa je ispalo tako kako je. Bio je to festival ljubavi i neka ga u medijima.
Je li vam malo naporna ta pažnja?
Apsolutno zna biti naporna, ali je i lijepo kada ti priđu ljudi koji te znaju po tvom radu, a ne zato što si po novinama. Ovih mi dana stižu brojne poruke ljudi koji su gledali "Samo kad se smijem", ljudi koji zahvaljuju, koji su potreseni, koje je to emotivno uzdrmalo. Meni je to najljepša stvar na svijetu i najveća nagrada.
Vaš suprug Branislav Trifunović isto je glumac. Kako balansirate dvije vrlo jake karijere i privatni život?
Bane je još i zaposlen u kazalištu, u Ateljeu 212, a ja sam freelancer, tako da je od početka jasno da živim u koferu i s koferima. Otpočetka znamo kakvi smo, trudimo se odvojiti privatno od poslovnog i mislim da nam to uspijeva jer prirodno nemamo potrebu pretjerano pričati o glumi. U suštini smo normalan i dosadan par koji naručuje hranu, gleda serije i filmove, čita knjige i uživa s prijateljima.
Uočila sam da ste se oboje angažirali protiv nasilja nad ženama na Balkanu, a dosta vas se moglo čuti i vezano uz zaštitu reproduktivnih prava žena.
Za mene je to prirodna stvar, kao i za Baneta koji je vrlo glasan kad su u pitanju problemi ovih naših država. Meni je suludo da mi danas, u 2023. godini uopće razmišljamo o tome da bi pobačaj trebalo zabraniti ili da govorimo o prizivu savjesti. Neshvatljivo mi je da postoje inicijative koje nas žele vratiti u srednji vijek. Zato kao javna osoba osjećam dužnost da o tome govorim, da koristim svoj prostor tako da podržavam pravo žena na vlastite maternice.
Jeste li zbog toga imali neugodnosti?
Definitivno. Govoriti svoje mišljenje zna biti teško, ali ja ne bih bila ja da se pretvorim u nekakvu lutku koja se smiješi, koja sve podržava i nema problem ni sa čim. Legitimno je da su neke žene odabrale takav put, ja nikome ne želim govoriti što da radi i koja je njihova zadaća, ali osobno smatram da se medijski prostor koji dobivamo mora iskoristiti za važne teme. Na žalost, feminizam danas ima neku negativnu konotaciju pa kada kažeš da si feministica, ljudi zamišljaju da si jako glasna, neugledna, bezobrazna...
Kako biste zapravo ocijenili položaj žena u Hrvatskoj, ali i ostatku regije?
Na Balkanu smo svi slični, a statistike su porazne. Negdje sam pročitala i mislim da je to točno da svakih petnaestak minuta jednu ženu napadne partner ili bivši partner. To je problem u cijelom svijetu, a feministička borba je spor proces u kojem se promjene događaju u jako malim koracima. Ponekad se pitam je li besmisleno da ja mašem nekim plakatima i postam po društvenim mrežama iz svoje privilegirane pozicije, ali onda se sjetim da je svaki glas važan i da svaka podrška ima smisla pa sam valjda i ja neki mali kotačić promjene.
Tko su ljudi iz našeg javnog prostora s kojima se i na toj svjetonazorskoj razini najbolje razumijete?
Zapravo sam rijetko i surađivala s ljudima koji nisu na sličnoj valnoj duljini, jer ne mogu raditi projekte u koje ne vjerujem i koji ne pričaju neke važne priče. Jednostavno nisam taj tip glumice, ne bih se snašla u formatu koji je tu da zabavi, iako je i to vrijedan i plemenit dio našeg zanata. Meni je važno da ukazujem na demone ovog našeg društva, a slično je i s ljudima s kojima se družim. Tu je recimo Marina Redžepović, divna glumica i moja prijateljica i kuma pa Filip Sertić... cijela moja glumačka klasa ostali su moji prijatelji.
Odbijate li uloge?
Odbijam kad vidim da se ne razumijemo. U tom smislu nikada nisam kalkulirala što bi bilo dobro za moju karijeru. Ako ne pričamo istim jezikom, bježim iz projekta. A kada se za nešto odlučim, onda se u to zbilja dajem tristo posto.
Nedavno ste snimili i dva filma u Italiji. Kako je došlo do toga?
Moja mama je profesorica talijanskog jezika i još k tome iz Istre, gdje svi govore talijanski. Za razliku od moje sestre koja ga govori fluentno, ja govorim talijanski jer sam bila vrlo tvrdoglavo dijete koje je prema tome imalo neki otpor. A onda se dogodilo da je "Zvizdan" imao genijalnu distribuciju u Italiji. Puštali su ga i u kinu Nanija Morettija u koje je dolazilo jako puno redatelja, a neki od njih su me potom zvali u svoje filmove. Sjećam se kada me jedna redateljica nazvala i rekla: "Tihana, ti govoriš talijanski?" I ja sam ispalila da da, iako ga zapravo samo razumijem, ali ne govorim. Morala sam puno raditi na tome, zaista je zeznuto glumiti na stranom jeziku. Ali, eto, iz nekog razloga me Italija voli, tako da i ja volim Italiju.
Ovih ste dana u kazalištu Kerempuh gostovali s predstavom "Bilo jednom na Brijunima" u produkciji Bitefa. Kako je bilo vratiti se u kazalište?
To je zapravo jedan privatni projekt nastao iz želje da radimo nešto svoje s redateljem s kojim želimo raditi. Milan Marić, Sanja Marković, Branislav Trifunović i ja smo dugo tražili što bi to moglo biti, a onda je redatelj Kokan Mladenović došao na kavu, pokazao nam jednu crno-bijelu sliku i rekao: ovo ćemo raditi. Na slici su bili Tito, Jovanka, Elizabeth Taylor i Richard Burton. Radilo se o njihovu susretu na Brijunima, o kojem zapravo znamo vrlo malo pa nam je ta fotografija poslužila da izmaštamo kako je izgledao spoj ta dva svijeta, showbizza kapitalističke Amerike i bivše Jugoslavije. Mislim da su svi četvero s te slike bili jako dobri glumci. Kako se puno bavimo identitetima, u slučaju mene koja igram Elizabeth Taylor pitamo se što danas znači biti najveća glumica svih vremena. I što se događa kad sve te maske koje imamo na van padnu, tko smo onda mi?
I kada se sve tako ogoli, tko je Tihana Lazović?
To je jako dobro pitanje na koji još uvijek tražim odgovor.
Gdje se vidite za deset godina?
Nemam pojma. Stalno razmišljam o tome kako sam neki dan u novinama pročitala da u Italiji traže profesionalne pastire, a i to mi djeluje kao jako dobar posao.
VEZANI ČLANCI:
Ako ne odete u pastire, vidite li se više u europskom ili hollywoodskom filmu?
Apsolutno europskom! Hollywood me nikad nije pretjerano privlačio. Ne fascinira me ni kada kod nas dolaze strane ekipe pa se podrazumijeva da bi našim glumcima trebala biti velika čast da igraju nekog statista sa zadatkom jer je to hollywoodski ili Netflixov projekt. Mene zanima što mi govori scenarij, kakav je redatelj, i ne radim hijerarhiju je li to Hollywood, Europa ili Zadar.
Tko su redatelji s kojima biste voljeli raditi?
Možda bih više voljela raditi s redateljicama, malo sam se zasitila redatelja. Nedavno me film "Anatomija pada" s genijalnom glumicom Sandrom Hüller ostavio bez daha. Režirala ga je Justine Triet. S njom bih voljela raditi.
A do tada, gdje ćemo vas gledati u sljedećim godinama?
Uskoro nam dolazi crnogorski film Ivana Marinovića "Živi i zdravi" koji smo premijerno predstavili u Tallinnu. Pripremam i novi projekt sa slovačkom redateljicom Mirom Fornay, čiji su filmovi igrali i na našim festivalima. To će također biti jedna važna ženska priča, a nadam se da će uskoro i Hrvatska ući kao koproducent. Spremam i prvi dugometražni film Josipa Lukića, a sigurna sam da sam i nešto zaboravila!
Udaš se za starog i rastavljenog komšiju i postaneš zvijezda.