Ustaše, partizani, dječja ljubav i izdaja, pet poroda, pijani glazbenici koji sviraju na sprovodima... Sve to vidjeli smo u prvih petnaest minuta probe za predstavu “Prolazi sve”, nove drame mladoga hrvatskog autora Dubravka Mihanovića (koji se već može pohvaliti s dva “Marina Držića”).
Priča počinje 1926. godine kada se rađa glavna junakinja koju tumači Jelena Miholjević i zapravo je priča o starosti. Iako to novinari nisu vidjeli na javnom dijelu probe kojom je Dramsko kazalište Gavella predstavilo svoju prvu premijeru u 2012. godini (subota, 7. siječnja), saznali smo da glumci “ostare” doslovno u nekoliko taktova jednog od songova koje izvode, a sudeći po frenetičnom tempu na početku predstave jasno je da redatelj Oliver Frljić tu predstavu gradi isključivo na glumačkom umijeću.
Zbog toga scenografije zapravo nema. Na potpuno ogoljeloj sceni sve je riješeno svjetlom i različitim rekvizitima (na primjer, ustaške kape, borovi u partizanskoj šumi...) uz pomoć kojih glumci putuju kroz vlastite živote.
– Namjerno sam predstavu lišio maske i nekih tehničkih pomagala koji bi od glumaca napravili starce – rekao nam je Oliver Frljić. Objašnjava da je time htio podcrtati to da svi tu starost nosimo u sebi, a živimo u diktatu mladosti, gdje biti star znači biti i getoiziran. Ispravnost takvoga zahtjevnog pristupa potvrđuju i riječi Jelene Miholjević (nedavno nagrađene Nagradom hrvatskog glumišta za ulogu Kate Kapuralice) koja tumači glavnu ulogu:
– Mi glumci smo mazohisti i volimo situacije u kojima trebamo pobijati svoje granice. Moja je uloga priča o jednom životu, ali svaki je član glumačkog ansambla imao iste probleme. A kako me iznimno zanima takav pristup i tekstu i kazalištu, osjećam se izvrsno radeći s redateljem iznimne imaginacije.
Jelena Miholjević pritom objašnjava da glumci prikazuju starost te da su to napravili tako da ju je svaki glumac pokušao naći negdje u sebi. Tražili su, kaže, tu staračku fragilnost, trenutačnu lucidnost i radili na tome što to znači kada vam se tijelo tako promijeni.
